Vodič za pacijente i njihove obitelji

Vodič za pacijente i njihove obitelji

U većini razvijenih zemalja moždani udar (apopleksija, moždana kap, cerebrovaskularni inzult) je treći uzrok smrti među odraslom populacijom, nakon srčanih i malignih oboljenja. Kako je on, međutim i vodeći uzrok invaliditeta u stanovništvu, njegova je važnost veća od značaja srčanog infarkta. Svake godine najmanje 2,5 milijuna osoba u Europi doživi neku vrstu moždanog udara; njih 75% prvi puta u životu. U jednoj trećini slučajeva moždani udar završava smrću, druga trećina bolesnika postaje teškim invalidima, dok se samo jedna trećina zadovoljavajuće oporavi ili kod njih zaostane tek manji invaliditet. Iz ovih podataka očito je kako moždani udar nije samo zdravstveni problem pojedinca i njegove okoline, već on ima i ogroman utjecaj na gospodarske i socioekonomske prilike u društvu. Zadnjih godina primjećuje se porast učestalosti moždanog udara u sve mlađoj, najproduktivnijoj populaciji – 46% bolesnika s moždanim udarom spada u dobnu skupinu od 46-59 godina.

Nažalost, još uvijek i među zdravstvenim osobljem, a osobito u javnosti, među laicima, prevladava mišljenje kako je moždani udar neizbježan i neizlječiv. Ovakav nihilistički i pesimistični stav pojačan je shvaćanjem da dijagnoza i liječenje moždanog udara ne zahtijevaju hitnost. Kad osoba doživi moždani udar, često možemo čuti: „Sad se ionako više ništa ne može učiniti, daljnja zbivanja su jedino u Božjim rukama“. Nasuprot tome, svaki laik srčani infarkt smatra hitnim stanjem, upoznat je s njegovim simptomima i svjestan potrebe što bržeg medicinskog zbrinjavanja takvog bolesnika. Među stanovništvom nažalost nije razvijena svijest da isto vrijedi i za moždani udar. Zbog toga smatramo da je potrebno, različitim edukacijskim akcijama i putem svih dostupnih medija, objasniti što većem dijelu stanovništva koji su njegovi simptomi, te što učiniti i kamo se uputiti u slučaju postojanja sumnje na moždani udar. Još uvijek prevelik broj ljudi ne raspoznaje simptome moždanog udara i ne zna kako je u pružanju medicinske pomoći takvim osobama ključni element vrijeme. Ne možemo dovoljno naglasiti da je pravovremena intervencija od kritične važnosti. Naime, različitim istraživanjima potvrđeno je da je kod moždanog udara terapijski prozor, znači vrijeme najdjelotvornijeg učinka lijekova, vrlo kratko i iznosi, u najboljem slučaju, samo 3 do 6 sati. Bespomoćnu, pasivnu ulogu svakog pojedinca koji čeka da se bolest možda pojavi, treba preobratiti u aktivan stav borbe protiv bolesti i osjećaj odgovornosti za vlastiti život.

Iako još nije došlo do konačne prekretnice u liječenju moždanog udara, znatan napredak učinjen je zadnjih nekoliko desetljeća. Danas se puno više zna o učestalosti i sprječavanju moždanog udara, faktorima rizika, dijagnostici i liječenju, te rehabilitaciji. Pad incidencije moždanih udara (broj novih slučajeva moždanih udara među određenom populacijom u godini dana) u ovom stoljeću trajao je 30-ak godina, sve do ranih 80-ih, a pripisuje se boljem liječenju i kontroli povišenog krvnog tlaka, dok u drugoj polovini 80-ih i u 90-im godinama dolazi do njegovog ponovnog porasta, što je vjerojatno posljedica sve stresnijeg načina života. Međutim, treba naglasiti da se smrtnost od moždanog udara i dalje stalno smanjuje.

Ova knjižica namijenjena je kako osobama koje su preboljele moždani udar, tako i članovima njihovih obitelji, prijateljima ali i svim zainteresiranima, cjelokupnoj javnosti te naravno liječnicima i ostalom medicinskom osoblju koje sudjeluje u liječenju i zbrinjavanju takvih bolesnika. Cilj nam je objasniti što je to moždani udar, koji su njegovi glavni rizični faktori, vodeći simptomi ali i znakovi upozorenja, te opisati ponašanje bolesnika nakon moždanog udara, načine rehabilitacije i mogućnosti poboljšanja kvalitete svakodnevnog života.


ŠTO JE MOŽDANI UDAR?

Moždani udar je akutno neurološko zbivanje koje nastaje zbog poremećaja moždane cirkulacije i posljedične premale opskrbe određenih dijelova mozga kisikom i drugim hranjivim tvarima. Rezultat ovih zbivanja je oštećenje dijela mozga i oštećenje funkcija kojima upravlja oštećeni dio mozga. Moždani udar može biti uzrokovan začepljenjem arterija u glavi ili vratu (ishemijski moždani udar), stvaranjem krvnog ugruška ili puknućem krvne žile (hemoragijski moždani udar). U zahvaćenom dijelu mozga dolazi do prekida protoka krvi te živčane stanice ne dobivaju potrebne hranjive tvari i za nekoliko minuta počinju odumirati. Treba naglasiti da su pogođene živčane stanice trajno oštećene i ne postoji mogućnost njihovog oporavljanja ili zamjene.

Najčešća vrsta ishemijskog moždanog udara je tromboza. Ona nastaje stvaranjem ugruška u krvnoj žili koja je oštećena aterosklerozom, bolešću kod koje dolazi do stvaranja naslaga masti na unutarnjim stijenkama krvnih žila, prvenstveno arterija. Druga vrsta ishemijskog moždanog udara je embolija. Nastaje kad se ugrušak ili neka druga čestica „zaglavi“ u arteriji koja vodi krv u mozak. Ugrušci najčešće nastaju u srčanim šupljinama kao posljedica različitih srčanih bolesti, a nošeni krvnom strujom mogu začepiti bilo koju arteriju. Vrlo često su to upravo moždane arterije. Slijedeća vrsta moždanog udara je izljev krvi u mozak, hemoragijski moždani udar, a nastaje kad oštećena arterija u mozgu pukne i preplavi okolno tkivo krvlju. Ako se krv izlije u okolno moždano tkivo govorimo o intracerebralnom hematomu. Ako pukne krvna žila na bazi mozga pa se krv izlije u likvorske prostore to nazivamo subarahnoidalno krvaranje. Moždano krvarenje je vrlo često udruženo s povišenim krvnim tlakom. Moždanom udaru, u oko 10% slučajeva, prethode „prolazni moždani udari“, takozvane tranzitome ishemijske atake – TIA-e. One imaju iste simptome kao i moždani udar, ali ti simptomi traju kraće od 24 sata, obično nekoliko minuta ili sati. TIA može nastupiti danima, tjednima ili mjesecima prije pravog moždanog udara, a nastaje kada krvni ugrušak prolazno začepi krvnu žilu. TIA-e su iznimno važna upozorenja prijetećeg moždanog udara. Osobe koje su imale TIA-u imaju 10 puta veću vjerojatnost da dobiju moždani udar od osoba iste dobi i spola koji je nisu doživjeli. Važno je napomenuti da liječnik mora odrediti da li je došlo do moždanog udara ili se radi o TIA-i.

Učinci moždanog udara mogu biti blagi, ali i vrlo ozbiljni, a to će ovisiti o veličini i lokalizaciji moždane lezije, mogućnostima ponovnog uspostavljanja cirkulacije u zahvaćenim dijelovima, te o preuzimanju oštećenih funkcija od strane preostalih, sačuvanih dijelova mozga. Oporavak nakon moždanog udara ovisit će o dobroj njezi, općem zdravstvenom stanju i kondiciji bolesnika, kao i o njegovim karakternim osobinama, ponašanju i emocionalnom stanju; te o emocionalnoj podršci okoline, osobito onoj koja dolazi od bliskih osoba.

SIMPTOMI MOŽDANOG UDARA

Bilo koji znak ili simptom moždanog udara treba biti tretiran kao hitno stanje, te bolesnik treba biti što prije transportiran u bolnicu.

Simptomi su:

  • utrnulost, slabost ili oduzetost ruke, lica ili noge, osobito ako je zahvaćena samo jedna strana tijela;
  • poremećaji govora, kao što su otežano izgovaranje, frfljanje i/ili pogrešno razumijevanje jednostavnih rečenica;
  • gubitak ravnoteže i/ili koordinacije, kad su kombinirani s drugim upozoravajućim znakovima;
  • omaglica ili vrtoglavica, nesigurnost u hodu ili iznenadni padovi, zajedno s drugim simptomima;
  • naglo zamagljenje ili gubitak vida, osobito na jednom oku;
  • nagla, jaka glavobolja, bez jasnog uzroka, osobito ako je praćena povraćanjem.


TERAPIJA MOŽDANOG UDARA

Ukoliko ste posumnjali da su se kod vas ili kod osobe u vašoj blizini pojavili simptomi moždanog udara, od velike je važnosti što prije pozvati hitnu pomoć. Liječnik će tada procijeniti da li se zaista radi o moždanom udaru ili nekom drugom stanju te će znati što treba odmah poduzeti.

Dok čekate hitnu pomoć, i vi možete učiniti radnje koje mogu pomoći sprječavanje većih oštećenja.
Kao prvo, kod bolesnika u nesvjesnom stanju, provjerite da li diše i da li postoje otkucaji srca: promatranjem odizanja prsnog koša te stavljanjem dlana 2-3 cm ispred usta (trebate osjetiti izdisaj), ustanovit ćete da li je disanje održano. Pipanjem pulsa na zapešću ili na žilama vrata, provjerit ćete prisutnost otkucaja srca. Ukoliko ste ustanovili da bolesnik ne diše, provjerite sadržaj u ustima, jer je moguće da se bolesnik počeo gušiti zbog prisutnosti stranog predmeta (hrana, zubalo ili drugo); potom pristupite reanimaciji, odnosno počnite davati bolesniku disanje usta na usta. Postupak počinje provjerom prohodnosti dišnih puteva, zabacivanjem glave unazad (čime se otvaraju dišni putevi), te upuhivanjem zraka u bolesnikova pluća. Ukoliko istovremeno ne postoji srčana akcija, potrebno je pristupiti masaži srca. To ćete učiniti tako da dlan jedne ruke stavite na sredinu prsa te položite dlan druge ruke preko prvo položene ruke te počnete pritiskati prsnu kost, pri tome ruke u laktovima moraju biti ispružene. Ako reanimaciju provodite sami, potrebno je izvesti 2 upuhivanja usta na usta, potom 15 puta masirati srce. Ukoliko imate pomagača, jedan će upuhivati zrak, drugi masirati srce, tako da se izvede 1 upuhivanje, potom 5 puta masaža srca. Nakon nekoliko upuhivanja i masaža, provjerite da li se uspostavilo disanje i rad srca. Ukoliko nije, nastavite reanimaciju do dolaska liječnika.

Najčešće međutim, kod bolesnika s moždanim udarom ne dolazi do trenutnog gubitka funkcije disanja i rada srca, nego su te funkcije održane, ali postoji poremećaj svijesti. Tada trebate snažnim protresanjem i pozivanjem pokušati dozvati bolesnika. Ako vam to ne uspije, najbolje je bolesnika polegnuti na trbuh, tako da dlan njegove ruke stavite pod glavu (glava je okrenuta prema toj ruci) drugu ruku izvučete iza leđa, a nogu na strani izvučene ruke ostavite u ravnom položaju dok drugu nogu blago savinete u koljenu. Time ćete osigurati da jezik bolesnika ne zapadne u ždrijelo, te ćete omogućiti bolesniku da nesmetano diše. Ovaj položaj je obavezan kod svih bolesnika koji povraćaju! Općenito, svim bolesnicima treba olakšati stanje dok čekaju stručnu pomoć: skinuti pretijesnu odjeću, raskopčati okovratnik, skinuti kravatu ili remen, osigurati svježi zrak. Osobito je važno osobama u nesvjesnom stanju ne pokušati davati vodu na usta jer može doći do zagrcavanja i gušenja.

Ukoliko imate tlakomjer kod kuće i kod bolesnika ste izmjerili povišen krvni tlak, a sumnjate na simptome moždanog udara, bolje je savjetovati se s liječnikom prije nego što poduzimate mjere liječenja na svoju ruku. Naime, lijekovi za snižavanje krvnog tlaka mogu biti od koristi, ali mogu i odmoći, ovisno o vrsti moždanog udara. Kod bolesnika koji su se požalili na iznenadnu jaku glavobolju, praćenu mučninom i povraćanjem, te brzim sužavanjem stanja svijesti, uz slabost ruke i noge, vjerojatnije je da se radi o hemoragijskom moždanom udaru, odnosno izljevu krvi u mozak. U tom slučaju će lijekovi za snižavanje tlaka biti od pomoći, jer će sniziti tlak i time barem dijelom smanjiti oštećenja mozga nastala izljevanjem krvi u mozak. Ukoliko ste kod bolesnika s gore navedenim simptomima izmjerili tlak viši od 160/110 mmHg, a njegovo stanje dozvoljava da uzme lijek, možete mu dati lijek koji imate kod kuće (lijek koji je bolesnik do tada koristio) u pojedinačnoj dozi.

U drugom slučaju, kada dode do začepljenja krvnih žila, zbog nedovoljnog prolaska krvi kroz suženu žilu, a time i oslabljenog pritjecanja krvi u područje mozga koje ta žila opskrbljuje, povišeni krvni tlak će omogućiti da veća količina krvi dospije u oštećeno područje. Znači, kod bolesnika koji se žale na trnjenje lica, ruke ili noge, imaju slabost u ruci i nozi (osobito iste strane tijela), otežano govore, ne žale se na glavobolju i ne povraćaju, a izmjereni krvni tlak nije viši od 220/120 mmHg, nije potrebno hitno snižavati tlak. To se osobito odnosi na osobe koje se već duži niz godina liječe radi povišenog kvnog tlaka, te su najvjerojatnije naviknute na više vrijednosti nego zdrave osobe. Takvim osobama je bolje ne snižavati tlak na svoju ruku, nego procjenu ostavite liječniku hitne službe, odnosno liječnicima u bolnici. Važno je naglasiti da jedini siguran način za razlikovanje ishemijskog od hemoragijskog moždanog udara predstavljaju nalazi pretraga koje će bolesniku učiniti u bolnici.


LIJEČENJE MOŽDANOG UDARA U BOLNICI

Dolaskom u bolnicu, osoba koja je doživjela moždani udar ili pratnja bolesnika, obavezno moraju dati sve potrebne podatke o dotadašnjim bolestima (povišen krvni tlak, šećer, bolesti srca i dr.) te lijekovima koje je bolesnik do tada uzimao kod kuće. Najbolje je ponijeti svu medicinsku dokumentaciju sa sobom, kako bi liječnik što prije imao uvid u bolesnikove dotadašnje bolesti i liječenje. Nakon primitka u bolnicu, kod bolesnika se odmah rade opće laboratorijske pretrage (šećer u krvi, kompletna krvna slika, masnoće u krvi, pokazatelji rada jetre i bubrega, zgrušavanje krvi i dr.), a potom je pristup individualiziran. Svakom bolesniku će se raditi pretrage redoslijedom po stupnju važnosti, odnosno pretrage kojima će se što prije utvrditi tip moždanog udara te uzroci koji su doveli do njega. Kompjuterizirano snimanje mozga, tzv. CT mozga pokazat će da li se radi o začepljenju krvne žile ili o moždanom krvarenju. Pri tome je važno naglasiti da se moždano krvarenje odmah vidi na slikama, dok se kod začepljenja krvne žile ne mora odmah vidjeti oštećenje. Razlog tomu je što treba proći barem 6-12 sati od početka simptoma da bi se na običnom CT-u mozga vidjele promjene. U svijetu postoje aparati kojima se oštećenja mogu vidjeti za manje od pola sata, ali takvi aparati nisu u širokoj bolničkoj upotrebi niti u velikim svjetskim bolnicama; za sada su još u eksperimentalnoj fazi upotrebe. Ponekad se niti nakon 12 sati ili više, ne vide oštećenja na mozgu. Razlog tomu je što je bolesnik tada došao na vrijeme, odnosno lijekovima su se spriječila daljnja moguća oštećenja, a dijagnostičkim postupcima se otkrio uzrok početnih tegoba.

Kao što smo prije pisali, najčešći uzrok moždanog udara su promjene na žilama (ateroskleroza) te bolesti srca. Za otkrivanje masnih (aterosklerotskih) naslaga na krvnim žilama, danas je u širokoj upotrebi tzv. dopler krvnih žila. To su aparati koji rade na principu ultrazvuka, a imaju i mogućnost prikaza slike u boji (tzv. kolor dopler): pri tome se vidi unutrašnjost žile te sve promjene stijenke krvne žile koje dovode do sužavanja promjera krvne žile. Stoga je kod bolesnika s moždanim udarom neophodno (što je prije moguće) učiniti dopler krvnih žila vrata – karotidnih i vertebralnih arterija. Karotidne arterije su žile koje vode krv u mozak gdje se dalje granaju, a jedno su od najčešćih mjesta stvaranja aterosklerotskih nakupina. Kod bolesnika kod kojih se ustanovi 75 postotno ili veće sužavanje promjera karotidnih arterija indiciran je operativni zahvat. Ako su prethodno nastupili simptomi moždanog udara, operaciju treba izvesti 4-6 tjedana nakon moždanog udara. Operacija također nosi određeni rizik od moždanih oštećenja ili postoperativnih komplikacija, ali većina bolesnika koji nemaju drugih ugrožavajućih bolesti, kao npr. teške srčane, bubrežne ili jetrene bolesti, imaju mali rizik od komplikacija te će se operacijom omogućiti normalna prohodnost krvne žile. Kod bolesnika koji imaju suženje žila u samom mozgu, što se može utvrditi transkranijskom dopler sonografijom, tzv. TCD-om, operacija nije moguća, te se takvi bolesnici liječe medikamentoznom terapijom. Bolesnici koji zbog nekog razloga (npr. teške srčane, bubrežne, jetrene bolesti) ne bi mogli podnijeti operaciju na karotidnim arterijama liječe se također medikamentoznom terapijom.

Kod bolesnika sa sumnjom na bolesti srca, učinit će se obrada koja će obuhvatiti, pored rutinskog EKG snimanja, i ultrazvuk srca, tzv. ehokardiografiju te druge specifične kardiološke pretrage. EKG može otkriti poremećaj rada srca, najčešće fibrilaciju atrija te će se lijekovima utjecati na normalizaciju rada srca. Ultrazvuk srca pak može otkriti postojanje zadebljalih aterosklerotskih nakupina na zaliscima srca, povećanje mase srca, postojanje trombotskih nakupina kao posljedice preboljelog infarkta srca i druga stanja koja će se liječiti u dogovoru sa specijalistom kardiologom.
Pored specifičnih pretraga kojima će biti podvrgnuti bolesnici s moždanim udarom, hospitalizacija je važna, jer se kod bolesnika tijekom 24 sata prate svi pokazatelji rada organizma, što uključuje višekratno mjerenje krvnog tlaka, šećera u krvi, opskrbljenosti tkiva kisikom, tjelesne temperature i drugih laboratorijskih pokazatelja. Bolesnici s manjim oštećenjima, a nakon izvršenih svih potrebnih dijagnostičkih pregleda, počet će s aktivnim rehabilitacijskim programom da bi se što prije vratila funkcija oslabljenih dijelova tijela, tj. pokretljivost ruku i nogu, te vježbe govora i sl. Kod bolesnika s težim oštećenjima rehabilitacija će početi pasivnim vježbama u krevetu, a potom prema mogućnostima i aktivnim vježbama u dogovoru s liječnicima i fizioterapeutom. Potom slijedi rehabilitacija u specijaliziranim ustanovama, toplicama i sl.

Tijekom boravka u bolnici, važno je da obitelj bolesnika ne poduzima ništa na svoju ruku, kao npr. hranjenje bolesnika, donošenje hrane ili pića, uspravljanje bolesnika iz kreveta ili odlasci u šetnju. Obavezno treba pitati ovlašteno osoblje za dozvolu, jer samoinicijativnim postupcima možete više naštetiti bolesniku nego mu pomoći.

Ovisno o vrsti moždanog udara, bolesnici će dobivati specifični tretman i terapiju. Bolesnici s povišenim šećerom ili mastima u krvi imat će prilagođenu ishranu, kao i bolesnici koji sami ne mogu uzimati hranu na usta zbog opasnosti od zagrcavanja. Infuzijama će se osigurati dovoljno tekućine, a specifičnim lijekovima će se utjecati na sprječavanje ponovnog moždanog udara. Kod svih hospitaliziranih bolesnika, a osobito onih nepokretnih, povećana je mogućnost od komplikacija, kao što su razne infekcije dišnog ili mokraćnog sustava, stvaranje rana (dekubitusa) na mjestima stalnog pritiska (najčešće leđa, kukovi i pete) te razvoja duboke venske tromboze ili plućne embolije. Kod bolesnika čije stanje će dozvoljavati, počet će se s ranom rehabilitacijom, s ciljem sprječavanja tih komplikacija, a raznim mjerama i lijekovima će se eventualne komplikacije svesti na najmanju moguću mjeru.

PREVENCIJA MOŽDANOG UDARA

FAKTORI RIZIKA

Već dulje vrijeme poznato je da su mnoga obilježja, stanja, okolnosti, ponašanje, životne navike kao i neke bolesti povezani s povećanim rizikom nastanka moždanog udara, te se stoga nazivaju zajedničkim imenom faktori rizika za nastanak moždanog udara. Najpoznatiji faktori rizika za nastanak moždanog udara su: dob, spol, rasa, nasljeđe, povišeni krvni tlak, srčane bolesti, pušenje, šećerna bolest, povišene masnoće u krvi, alkoholizam, stres, tjelesna neaktivnost, prekomjerna tjelesna težina, nezdrava prehrana. Neki od navedenih faktora rizika povećavaju rizik nastanka moždanog udara, a neki djeluju indirektno, povećavajući sklonost nastanku bolesti koje mogu dovesti do nastanka moždanog udara (npr. ateroskleroza, hipertenzija, šećerna bolest itd.). Na neke faktore rizika moždanog udara, kao što su dob, obiteljska anamneza, rasa i spol, ne možemo utjecati; ipak oni upozoravaju na povećani rizik nastanka moždanog udara i naglašavaju potrebu kontrole i liječenja drugih faktora rizika čije djelovanje možemo ublažiti ili otkloniti. Poznato je da starije osobe imaju mnogo veći rizik moždanog udara od mlađih; 2/3 moždanih udara događa se u osoba starijih od 65 godina. Muškarci imaju veći rizik oboljevanja od žena, međutim, nakon menopauze povećava se rizik nastanka moždanog udara u žena. Međutim, na navedene faktore rizika možemo i moramo djelovati kako bi se ublažio ili otklonio njihov učinak na povećanje učestalosti moždanog udara.

Nadamo se da će vam ova knjižica pomoći u boljem razumijevanju uzroka i okolnosti koje dovode do moždanog udara. Bitno je naglasiti da se prema ovoj bolesti ne smije odnositi fatalistički, jer mnogo toga u svakodnevnom životu možemo promijeniti sami, od mijenjanja svakodnevnih životnih navika do promjene načina ishrane. Ukoliko je potrebno, za svaku nedoumicu potražite savjet liječnika ili drugog specijaliziranog stručnjaka. Poželjno je da se u vašim nastojanjima za promjenom načina života uključe i drugi članovi vaše obitelji, tako se nećete osjećati izoliranima i lakše ćete se prilagoditi novom načinu življenja.
Ukratko, želimo vam ukazati da postoje i mjere koje možemo sami primjenjivati, a koje mogu značajno doprinjeti smanjivanju rizika za razvoj moždanog udara. Bolesnici koji su pak preboljeli moždani udar, makar i s težim posljedicama, ne trebaju se osjećati obilježeno ili sasvim nemoćno. Zdravstveno stanje se može uvelike poboljšati, dakako, ponekad je za mali napredak potrebno uložiti mnogo truda. Uz pomoć bližnjih osoba, a najviše uz zalaganje samih bolesnika, napredak će biti vidljiv svakim danom. Važno je ne izgubiti nadu i optimistički stav prema životu!

POVIŠEN KRVNI TLAK (HIPERTENZIJA)

Arterijska hipertenzija je često oboljenje, koje se ne otkriva dovoljno rano. Njegov pravi uzrok najčešće ostaje nepoznat, osim u nekim rijetkim slučajevima. Iako nas ponekad simptomi kao što su glavobolja, crvenilo lica, mučnina i opća slabost mogu upozoriti na povišenje krvnog tlaka, visok krvni tlak je obično asimptomatska bolest. On je „tihi ubojica“, jer nema specifičnih, pouzdanih simptoma, a dovodi do zatajenja srca, moždanog udara, oštećenja bubrega itd. Krvni tlak, koji se u više navrata izmjeri većim od 140/90 mmHg, ukazuje na hipertenziju.
Povišen krvni tlak je najvažniji faktor rizika; on povećava rizik od nastanka moždanog udara tri do četiri puta. Hipertenzija uzrokuje nastanak aterosklerotskih promjena oštećenjem stijenke krvnih žila u vidu zadebljanja te smanjenja rastezljivosti. Dovodeći do stvaranja ožiljka na krvnoj žili, ubrzava stvaranje naslaga koje vode progresivnom sužavanju krvne žile, te konačno, njezinom potpunom začepljenju (tromboza) i odumiranju tkiva koje takva krvna žila opskrbljuje hranjivim tvarima (infarkt). Povišen krvni tlak može dovesti do slabljenja i puknuća stijenke krvne žile, te tako nastaje moždani udar (moždana hemoragija). 

Arterijska hipertenzija leži u podlozi većine oboljelih od moždanog udara, oko 70% oboljelih ima već od ranije dijagnosticiran povišen krvni tlak. Moždani udar se javlja 2 puta češće u hipertenzivnih bolesnika, a skraćuje i očekivano trajanje života. Posebna pažnja se treba posvetiti snižavanju dijastoličkog krvnog tlaka: dijastolički tlak od 105 mmHg skraćuje život muškarca od 35 godina za prosječno 5 godina, a tlak od 135 mmHg za oko 12 godina. 
Lijek kojim bi se visoki krvni tlak izliječio ne postoji. Međutim, izuzetno je važno naglasiti da se on može kontrolirati reguliranjem tjelesne težine, smanjenjem unosa soli, tjelovježbom, izbjegavanjem alkoholnih pića te redovitim uzimanjem propisanih lijekova, ako je potrebno i cijeli život, svaki dan. Po nekim istraživanjima i češnjak ima ulogu u regulaciji krvnog tlaka. Potrebno je istaknuti važnost redovitih posjeta liječniku i redovitih mjerenja i kontroliranja visine krvnog tlaka. I možda najvažnije – naučiti kontrolirati stres, jer nekontrolirani stres dovodi do povišenja krvnog tlaka.

SRČANE BOLESTI I FIBRILACIJA ATRIJA

Fibrilacija atrija je vrsta srčane bolesti u kojoj atriji (srčane pretklijetke) kucaju vrlo brzo i nepravilno, što rezultira slabim i sporim izlaženjem krvi iz pretklijetki. Zbog toga dolazi do stvaranja krvnih ugrušaka u njima. Ugrušci koji izađu iz srčanih komora mogu krvnom strujom doći do mozga i uzrokovati kardioembolijski moždani udar. Osobe s fibrilacijom atrija imaju dva do tri puta veći rizik za nastanak moždanog udara.
Simptomi fibrilacije atrija uključuju vrtoglavicu, osjećaj lupanja srca i neugode u prsnom košu; međutim, ta je bolest obično asimptomatska. Najčešća je u osoba iznad 65. godine života, a može se dijagnosticirati snimanjem elektrokardiograma (EKG). U liječenju fibrilacije atrija prvi je zadatak osiguravanje stabilnog srčanog ritma lijekovima i/ili električnom stimulacijom, te davanjem lijekova koji smanjuju zgrušavanje krvi, kao što su varfarin ili acetilsalicilna kiselina; na taj način sprječava se stvaranje novih ugrušaka.
I druge srčane bolesti, kao što su povećanje (hipertrofija) lijeve klijetke, greške srčanih zalistaka (stenoza ili prolaps mitralnog zaliska) povećavaju rizik nastanka moždanog udara.

PUŠENJE

Pušenje cigareta smatra se jednim od najznačajnijih faktora rizika ateroskleroze. Pušenjem se skraćuje život za 8 do 9 godina. Nikotin kao jedan od najvažnijih sastojaka duhanskog dima, djeluje na sve organe i organske sustave u tijelu. Pored katranskih spojeva u duhanskom dimu koji su izraziti kancerogeni te uzrokuju oko 50% svih malignih tumora, nikotin dovodi do smanjenog prijenosa kisika u tkiva, pojačane sklonosti ka zgrušavanju krvi, oštećuje stijenke krvnih žila (smanjuje se elastičnost, a zbog odlaganja masnih tvari žile zadebljavaju), te se time predisponira mogućnost ranijeg nastanka aterosklerotskog procesa. Ispitivanja aterosklerotskih promjena moždanih arterija u pušača pokazala su promjene u oko 70% pušača, a zadebljanje stijenke vratnih krvnih žila u oko 23% pušača. U pušača koji puše 20 cigareta dnevno dokazan je porast rizika 3-5 puta u odnosu na nepušače. Istovremeno djelovanje pušenja i visokog krvnog tlaka povećava rizik od moždanog udara i do 20 puta.
Prestanak pušenja dovodi do smanjenja aterosklerotskih promjena i smanjenja rizika. U odvikavanju od pušenja od velike je važnosti edukacija pušača o tome zašto je njihovo ponašanje faktor rizika za nastanak moždanog udara. Postoji više načina kako prestati pušiti, kao npr. nikotinski flasteri, žvakače gume i različiti programi odvikavanja od pušenja, ali naglašavamo da je najvažnije pružiti podršku osobi koja prestaje pušiti.

ŠEĆERNA BOLEST

Šećerna bolest, poglavito tip II, također je važan faktor rizika nastanka i napredovanja ateroskleroze. Ona, također, povećava razinu kolesterola u krvi. Od pet osoba koje su doživjele moždani udar, jedna u svojoj anamnezi ima podatke o dosadašnjoj šećernoj bolesti. Simptomi šećerne bolesti su slabost, gubitak težine, osjećaj stalne žeđi i učestalo mokrenje. Osobe s prevelikom tjelesnom težinom imaju veću sklonost oboljevanju. Bolest se dijagnosticira na temelju trajno povišenih vrijednosti šećera u krvi. Njegova razina iznad 8,8 mmol/L dva puta povećava ugroženost od nastanka moždanog udara. U osoba sa šećernom bolešću utvrđena je dvostruko veća smrtnost nakon moždanog udara ishemijskog tipa u odnosu na osobe bez šećerne bolesti. Posebnu opasnost predstavlja nekontrolirana šećerna bolest.
Ovisno o ozbiljnosti šećerne bolesti, mijenjanje načina prehrane, peroralni lijekovi ili injekcije inzulina potrebni su da bi bolest bila pod kontrolom.

POVIŠENE MASNOĆE U KRVI

Kolesterol je vrsta masti (lipida) koja se nalazi u svim tkivima i koju ogranizam sam proizvodi ili se unosi hranom bogatom masnim tvarima. Višak kolesterola se u organizmu nagomilava i taloži na stijenkama krvnih žila formirajući naslage (plakove). S vremenom se plakovi povećavaju i sužavaju krvne žile, te dolazi do smanjivanja dotoka krvi u područja koja oštećene krvne žile opskrbljuju. Ovaj proces se naziva aterosklerozom i u određenoj mjeri odigrava se, sa starenjem, kod svakog čovjeka, te predstavlja proces prirodnog starenja krvnih žila. Ako plakovi potpuno zatvore lumen krvne žile, dolazi do pojave simptoma moždanog udara, međutim do njega može doći i ako se manji dijelovi plakova otkinu i začepe manje, distalne krvne žile. U brojnim studijama uočeno je da povišena razina kolesterola i triglicerida u serumu dovodi do ubrzanog razvoja ateroskleroze. Povišenje kolesterola iznad 6.24 mmol/L, osim što ubrzava stvaranje aterosklerotskih oštećenja tzv. plakova u krvnim žilama, (dvostruko više nego u osoba s drugim faktorima rizika) povećava i rizik za razvoj moždanog udara. Danas se smatra da razvoj ateroskleroze osobito ubrzava visoka razina LDL-kolesterola u krvi (lipoproteini male gustoće, koji predstavljaju jednu od frakcija ukupnog kolesterola), te povišen krvni tlak.
Novija istraživanja navode značajnu povezanost LDL kolesterola tzv. „lošeg“ kolesterola kao faktora rizika za aterosklerozu, nasuprot „dobrom“ HDL-kolesterolu (lipoprotein velike gustoće) koji smanjuje rizik za razvoj ateroskleroze. Razine kolesterola u krvi određuju se laboratorijskom analizom. Povećanim razinama smatra se LDL-kolesterol iznad 3,5 mmol/L, ili ukupni kolesterol iznad 5.2 mmol/L.
Bolesnici s hiperlipidemijom moraju provoditi odgovarajuću dijetu. Pri tome je potrebno smanjiti unos zasićenih masti na najviše 10% od ukupnog unosa energije. Najviše kolesterola sadrže žumanjci i iznutrice, ali ima ga i u svim ostalim vrstama mesa, ribi, peradi i životinjskim mastima. Dokazano je da uzimanje češnjaka smanjuje ukupnu količinu kolesterola i povećava količinu HDL-kolesterola te fibrinolitičku aktivnost i smanjuje agregaciju trombocita. Ako je povećanje razine kolesterola u krvi vrlo veliko, dodatne terapijske mjere uključuju uzimanje specifičnih lijekova za snižavanje razine masnoća u krvi.

STRES

Odavno je poznat utjecaj stresa na različite organe i organske sustave. Najveći tradicionalni faktori rizika, kao hipertenzija, dijabetes mellitus, poremećen metabolizam lipida te debljina, ne uspijevaju objasniti više od polovice slučajeva srčanih bolesti. Danas se vjeruje da je stres ne samo snažno isprepleten s tradicionalnim, opće priznatim faktorima rizika, nego ga se smatra i samostalnim faktorom rizika za cerebrovaskularne, srčane, ali i druge bolesti. Nadzirati nepotrebni stres može stoga biti možda i najvažniji ključ u prevenciji nastanka bolesti srca i krvnih žila. Rani znakovi stresa su: apatija, tjeskoba, razdražljivost, duševni zamor, izbjegavanje (posla, odgovornosti, zanemarivanje osobne higijene, kašnjenje na posao), nemogućnost da se kontroliraju iznenadni grubi porivi, česte promjene raspoloženja bez vidljivog razloga, česte bolesti, fizička iscrpljenost, glavobolja, nesanica, dobivanje ili gubljenje tjelesne težine, tegobe s probavom.
U najvećem broju slučajeva do stresa dolazi kad postoji nesrazmjer između očekivanja pojedinca i očekivanja okoline. U svakodnevnom životu nitko ne može izbjeći stresu; važan je međutim način na koji će se osoba odnositi prema problemu. Ono što jedna osoba osjeća kao teret, za drugu može biti poticaj. Da bismo smanjili stres, često je potrebno promijeniti uvjete pod kojima radimo i živimo te smanjiti svoja očekivanja (koja su obično previsoka). Treba prihvatiti činjenicu da ne može sve biti po našim željama i pod našom kontrolom. Prevladati stres znači izaći na kraj s ljutnjom i tjeskobom koju osoba osjeća u nepoznatoj ili neugodnoj situaciji te kreativno riješiti problem, bez suvišne nervoze. O svemu što radimo, trebamo misliti pozitivno.

ALKOHOLIZAM I DRUGA OPOJNA SREDSTVA

Prekomjerna, a osobito svakodnevna potrošnja alkoholnih pića u većim količinama, dovodi do poremećaja u metabolizmu masti, s posljedicom zadebljanja stijenki žila, ali i gubitka elastičnosti, čime se povećava rizik i za moždano krvarenje. Mjerenje brzine strujanja krvi u mozgu pokazalo je da su alkoholičari „žilno“ stariji za 10 godina u odnosu na druge osobe njihove dobi. U našoj je kulturi življenja, u svakodnevnom životu, alkohol nažalost prilično rasprostranjen kao sredstvo opuštanja i lakšeg komuniciranja.

S obzirom da je dobro poznat štetni utjecaj konzumiranja većih količina alkohola, tvrdnja da male količine alkohola mogu imati pozitivan učinak često nailazi na osporavanje. Iznenađujuće mala smrtnost od koronarne bolesti u Francuskoj, usprkos prehrani bogatoj zasićenim mastima, a siromašnoj nezasićenim, pripisuje se konzumiranju većih količina vina u Francuskoj, što se u literaturi naziva „Francuski paradoks“. Danas je prilično jasno da postoji obrnuta povezanost između umjerenog uživanja alkoholnih pića (do 2 dcl vina dnevno) i koronarne bolesti srca, odnosno cerebrovaskularnih incidenata. Alkohol u takvim malim količinama povećava koncentraciju HDL­kolesterola u krvi, a oko 18% zaštitnog učinka pripisuje se smanjenju LDL-kolesterola. Potrebno je naglasiti da samo mala količina alkohola ima pozitivan utjecaj, stoga zdravi način življenja dozvoljava upotrebu alkohola u najmanjoj mogućoj mjeri, do 2dcl vina dnevno, dok pijenje većih količina alkohola značajno povisuje rizik nastanka moždanog udara.

„Crack“, heroin, kokain, „speed“ i mnoge druge opojne droge dovode do naglog porasta krvnog tlaka i izravno oštećuju krvne žile, te na te načine mogu uzrokovati moždani udar.
Otkrivanje zloupotrebe droga ili alkohola može biti vrlo teško, jer ovisnici, najčešće, skrivaju svoje stanje od liječnika; jedini jasan dokaz je pozitivan test u krvi ili urinu. Važna je uloga zdravstvenih radnika u edukaciji o specifičnom, štetnom djelovanju tih tvari na zdravlje, te pružanje podrške rizičnim grupama i osobama u nastojanjima da promijene svoje ponašanje. Osim toga, postoje i centri, kao što su različite specijalizirane ustanove, u koje liječnici mogu uputiti svoje pacijente na odvikavanje od ovisnosti.

PREKOMJERNA TJELESNA TEŽINA I TJELESNA NEAKTIVNOST

Osoba koja je 20% ili više, teža od idealne težine, smatra se debelom. Prekomjerna tjelesna težina javlja se i kao izolirani faktor rizika ateroskleroze, ali učestalije kao udruženi faktor s hipertenzijom, povišenim masnoćama u krvi i šećernom bolešću kojima je mahom i uzročnik. Gojaznost utječe na povišenu razinu triglicerida i kolesterola (masnoća u krvi), a preko njih i na nastanak ateroskleroze. Najbolji rezultati u smanjenju tjelesne težine postižu se provođenjem propisane dijetalne ishrane (s manjom količinom kalorija, a s istovremeno dovoljno zastupljenom količinom svih potrebnih vitamina i minerala) te tjelovježbom. Također može biti potrebna pomoć nutricionista i/ili endokrinologa.
Dokazano je da umjerena tjelesna aktivnost tijekom cijelog života produljuje očekivano trajanje života.

Tjelovježba ima višestruke povoljne učinke:

• tjelesna masa se regulira potrošnjom kalorija,
• regulira se povišeni krvni tlak,
• smanjuje se razina šećera u krvi,
• rekreacija ublažava stresnu napetost,
• smanjuje razinu kolesterola u krvi.


Preporučuju se tzv. sportovi ustrajnosti, kao što su trčanje, brzo hodanje, plivanje i vožnja bicikla. Za osobe koje se nisu bavile fizičkom aktivnošću, preporučuje se postupno povećanje tjelovježbe od po 5 minuta, a da ne dođe do preopterećenja, možemo se poslužiti mjerenjem pulsa na ruci, pri čemu treba paziti da broj otkucaja ne prijeđe brojku 170 minus godine. Tako npr. osobi od 50 godina broj otkucaja pulsa ne smije prijeći 120 u minuti za vrijeme tjelesnog napora i ne bi smio imati jaču zaduhu. Poželjno je uključiti se u program tjelesnih aktivnosti primjerenih životnoj dobi i zdravstvenom stanju, po mogućnosti pod vodstvom specijaliziranog trenera i pod kontrolom liječnika. U svakom slučaju, prije početka bavljenja intenzivnijom tjelesnom aktivnošću, pogotovo osobe starije životne dobi koje se do tada nisu bavile sportom, trebale bi se posavjetovati sa svojim liječnikom opće prakse te učiniti procjenu općeg zdravstvenog stanja.

PRIMARNA PREVENCIJA

Primarna prevencija je sprječavanje moždanog udara u osoba koje nisu preboljele moždani udar s ciljem smanjivanja rizika za razvoj moždanog udara. U mjere primarne prevencije ubrajamo djelovanje na rizične faktore na koje možemo utjecati sami ili uz pomoć liječnika. U primarnu prevenciju se ubraja kontrola i liječenje povišenog krvnog tlaka, povišenog šećera i masnoća u krvi, kontrola tjelesne težine, pravilna prehrana, prestanak pušenja, smanjivanje pretjerane konzumacije alkoholnih pića, prestanak korištenja opojnih sredstava, redovita tjelesna aktivnost, kao i liječenje drugih bolesti, kao što su razna srčana oboljenja, bubrežne bolesti, povišena urična kiselina (giht) i dr. Isto tako, neki niskorizični faktori (na primjer uzimanje oralnih kontraceptiva), kada dolaze u kombinaciji s drugim rizičnim faktorima (pušenje), mogu značajno povećati rizik moždanog udara.

ZDRAVA PREHRANA

Posljednjih godina sve je više spoznaja i objektivnih podataka o nekim namirnicama kojima su se tradicionalno pripisivala antiaterogena svojstva. Nedvojbeno je bolje koristiti margarin od maslaca, dok se maslinovo ulje smatra najzdravijim među svim uljima. Još je prije tridesetak godina uočeno da Eskimi s Grenlanda, koji jedu mnogo ribe bogate omega-3 višestruko nezasićenim masnim kiselinama imaju manje vrijednosti LDL-kolesterola, a više zaštitnog HDL-kolesterola, te da značajno rijeđe oboljevaju od koronarne bolesti. Redoviti unos omega-3 esencijalnih masnih kiselina djeluje zaštitno na cijeli organizam. Osim što štite krvožilni sustav od ateroskleroze, mogu sniziti trigliceride, a bitne su i za sintezu prostaglandina koji regulira krvožilni, reproduktivni, imunološki i živčani sustav. Stoga se može preporučiti da bolesnici s povišenim masnoćama u krvi, ali i oni zdravi jedu što više plave ribe, po mogućnosti barem 2-3 puta na tjedan.
Do danas su objavljeni rezultati preko 200 različitih ispitivanja o učincima hrane bogate biljnim vlaknima, poglavito na koncentraciju kolesterola u krvi. Tako je zabilježen povoljan učinak pektina, ljuskica sjemenki psiliuma (sluz iz sjemena biljke Plantago ovata), te guara (tvar iz sjemena jedne mahunarke koja se najviše koristi u industrijskoj pripremi gotove hrane). Dokazano je da i uzimanje češnjaka smanjuje ukupnu količinu kolesterola i povećava količinu HDL-kolesterola, smanjuje agregaciju (sljepljivanje) trombocita, krvnih stanica koje imaju ulogu u zgrušavanju krvi i nastanku tromboze. Ti se učinci pripisuju različitim sastojcima češnjaka, primjerice ajoenu, koji nastaje probavom alicina. Budući da je dokazano da ajoen sprječava nastanak tromba na stijenci krvnih žila, ti bi učinci češnjaka bitno mogli utjecati na sprječavanje aterogeneze.

U posljednje vrijeme puno se raspravlja o antioksidansima. Mnoge kancerogene tvari kojima smo izloženi u svakodnevnom životu stvaraju slobodne radikale koji se vežu na masne kiseline stanične membrane, oksidiraju ih i time usporavaju razgradnju masnoća, čime doprinose oštećenju krvnih žila. Djelovanje slobodnih radikala odgovorno je za degenerativne procese mozga, krvnih žila ali i reproduktivnog sustava.
Prije nekoliko godina u velikom je epidemiološkom istraživanju ustanovljeno da postoji izrazita obrnuta povezanost između konzumiranja različitih vrsta koštuničastog, orašastog voća i rizika od koronarne bolesti. Oni koji jedu takvo voće 1-4 puta na tjedan imali su 22% manji rizik oboljenja od infarkta miokarda i moždanog udara od onih koji ga jedu rjeđe no jednom na tjedan. Osim što orasi, bademi i slično voće sadrže većinom nezasićene masne kiseline, mnogo vlakana, a također i veliku količinu antioksidanta tokoferola (vitamin E), to voće sadrži i mnogo bakra i magnezija, tvari koje kao i tokoferol djeluju protuoksidacijski, a oksidacija LDL-čestica smatra se ključnim zbivanjem u razvoju ateroskleroze.

Pored vitamina E (tokoferola), dokazano je snažno antioksidacijsko djelovanje beta-karotena, kao i vitamina C, za kojega postoje dokazi o zaštitnoj ulozi u prekancerozne displazije kod ljudi.

U novije vrijeme spoznalo se da nedostatak selena nosi rizik za razvoj karcinoma. S obzirom da je selen neophodan za aktivnost jednog od najvažnijih enzima koji neutraliziraju djelovanje slobodnih radikala (glutationperoksidaze) preporučuje se svakodnevni unos namirnica bogatih selenom.
Jedna od najstarijih ljekovitih biljki, čija vrijednost je spoznata u drevnoj Kini, je Gingko biloba. Gingko biloba je najstarija živuća biljka. Drvo je tijekom tisuća godina odoljelo parazitima, nametnicima i zagađenju. U doba dinosaura gingko je bio rasprostranjen u mnogim dijelovima svijeta, no izumro je za vrijeme ledenog doba, pa ga danas možemo naći divljeg samo u Aziji. Tisućama godina kineska medicina je koristila list gingka za liječenje raznih bolesti, a od 18. stoljeća potencijalna ljekovita svojstva spoznali su i Europljani. Suvremena medicina je ispitala svojstva i učinke i došla do iznenađujućih rezultata. Ključni učinak ljekovitih tvari koje sadrži list gingka je sposobnost poboljšavanja cirkulacije u svim dijelovima tijela, uključujući i u mozgu. Danas se zna da gingko ima antioksidacijska svojstva: pomaže održavanju elastičnosti krvnih žila, poboljšava protok krvi kroz tkiva, smanjuje mogućnost stvaranja krvnih ugrušaka, općenito poboljšava metabolizam. Neke studije su pokazale da je djelotvoran i u ranim stadijima Alzheimerove bolesti. Ovaj biljni lijek sve se više preporuča kao sredstvo primarne, ali i sekundarne prevencije od cerebrovaskularnih bolesti. Prije primjene ovog lijeka posavjetujte se sa svojim liječnikom.
Što se tiče omiljelog napitka kave, osamdesetih je godina uočeno da oni koji piju 4 do 6 šalica kave na dan imaju razinu ukupnog kolesterola u krvi prosječno za 0.3 mmol/L višu nego njihovi vršnjaci koji je ne piju.

Jedan od osnovnih uvjeta zdravog života je pravilan način prehrane: puno voća i povrća, manje mesa te izbjegavanje većih količina šećera, soli, brašna i masti (tzv. 4 bijele smrti). Poželjno je smanjiti unos kolesterola i masti, posebno zasićenih masti, tako da ukupne masnoće u prehrani ne čine više od 20-30% od ukupno unesenih kalorija. Preporuča se uzimati bjelančevine iz povrća (grah, grašak, mahune, leća, bob), osobito se naglašava soja kao bogati izvor bjelančevina. Povrće iz obitelji kupusa i ono bogato beta-karotenom kao brokola, mrkva, špinat, rajčica, kupus, cvjetača, koleraba, repa, prokulica, posebno je bogato vitaminima, a nekima se iz te skupine pripisuju i antikancerogena svojstva. Uzimanje 45% bjelančevina iz povrća i 55% iz mesa (po mogućnosti izbjegavati crveno meso), omjer je koji će zadovoljiti dnevnu potrebu organizma za bjelančevinama.

U svakom slučaju potrebno je smanjiti količinu rafiniranog šećera. Šećer osim što oštećuje zubnu caklinu, zbog visoke energetske vrijednosti stvara trenutačan osjećaj sitosti a nema nikakve prehrambene vrijednosti. Stoga je uputnije povećati unos kompleksnih ugljikohidrata: žitarice, riža i sl., a radi bolje probave preporuča se koristiti tzv. integralnu hranu, koja je bogata vlaknastim tvarima, npr. cijela zrna žitarica, nerafinirana riža, crni kruh. Osim što pospješuje probavu, vlaknasta hrana smanjuje asporpciju prevelikih količina masti iz hrane. Svojim kemijskim i mehaničkim djelovanjem omogućava izlučivanje masti iz crijeva smanjujući time količinu kolesterola u krvi. Najbolji čistači masti su klice soje, zobene klice ili kukuruzne klice koje smanjuju razinu kolesterola u prosjeku za 20%, a druge masnoće za 30%.
Osobe koje naginju povišenom krvnom tlaku obavezno trebaju smanjiti unos prekomjernih količina soli. Općenito je preporučljivo izbjegavati dimljenu i ukiseljenu hranu, prženu hranu te hranu bogatu konzervansima (za koje se sumnja da imaju kancerogena svojstva).

Za rast i normalno funkcioniranje moždane funkcije neophodan je unos nekoliko vitamina i minerala: cinka, lecitina, vitamina iz B skupine, bakra, joda i mangana. Svi oni imaju pozitivan utjecaj na mentalne funkcije, poboljšavaju pamćenje, smanjuju tjeskobu i depresiju te podižu opći imunitet. U pokusima na laboratorijskim životinjama, unos tih vitamina i minerala pospješio je rezultate mentalnih testova. Preporučljivo je stoga u prehranu dodati namirnice bogate oligoelementima i vitaminima, kao što su mahunarke, škampi, oštrige te općenito morska hrana (riba), zeleno lisnato povrće, šljive, razne sjemenke, voće (u posljednje vrijeme se spominje vrijednost papaje), te druge neprerađene hrane.
Nasuprot korisnim mineralima, u našoj okolini postoje tzv. „teški metali“, među njima u okolini smo najčešće izloženi aluminiju, živi, olovu i kadmiju, koji mogu toksično djelovati ne samo na moždane stanice nego i na cijeli organizam. Stanovanje u industrijaliziranom dijelu grada, punom smoga, u blizini autoceste ili aerodroma, kuhanje u aluminijskom posuđu, upotreba keramičkog posuđa s olovnim glazurama, povećava rizik za unos štetnih metala. U tim slučajevima neki istraživači preporučuju povremeno uzimanje aminokiselina glutationa i cisteina koji na sebe vežu teške metale i izlučuju ih iz organizma. C vitamin i selen također djeluju na izlučivanje štetnih metala iz organizma.

HORMONSKO NADOMJESTNO LIJEČENJE

Prije menopauze žene rjeđe oboljevaju od moždanog udara u odnosu na muškarce. Nastupom menopauze taj rizik se povećava, čak izjednačuje. U menopauzi dolazi do prestanka lučenja ženskih spolnih hormona, estrogena i progesterona. Nedostatak estrogena značajno povisuje rizik od nastupa moždanog udara. Dokazano je da estrogen povisuje HDL i smanjuje LDL-kolesterol djelujući tako protiv ateroskleroze. Postoje naznake da nedostatak tog hormona ubrzava i nastup Alzheimerove bolesti (preuranjeni gubitak pamćenja i smanjenje sposobnosti obavljanja svakodnevnih životnih funkcija). Stoga u posljednje vrijeme većina stručnjaka smatra da bi u menopauzi trebalo uzimati nadomjestke ženskih spolnih hormona; to se naziva hormonsko nadomjestno liječenje. Danas se preporuča uzimanje pripravaka koji sadrže manje doze estrogena i progesterona te djeluju protektivno u smislu usporavanja razvoja ateroskleroze.

SEKUNDARNA PREVENCIJA

Sekundarna prevencija provodi se u bolesnika koji su već preboljeli moždani udar. Rizik ponovnog moždanog udara je mnogo veći u osoba koje su ga jednom već doživjele. Osim djelovanja na faktore rizika, bolesnicima se preporučuju lijekovi koji djeluju na koagulacijski sustav (zgrušavanje krvi), olakšavajući time proticanje krvi kroz žile.
Jedan od najprasprostranjenijih i među najefikasnijima je acetilsalicilna kiselina koja smanjuje sljepljivanje krvnih stanica (trombocita) odgovornih za zgrušavanje krvi, čime se otežava stvaranje krvnih ugrušaka. Brojne studije su dokazale djelotvornost acetilsalicilne kiseline u sprječavanju srčanog infarkta i moždanog udara, kako i u prevenciji moždanog udara tako i kod osoba s ishemijskim moždanim atakama. Smatra se da su dnevne doze od najmanje 50 mg do 300 mg dovoljne u terapiji, naravno kod bolesnika kojima nije kontraindicirano uzimati acetilsalicilnu kiselinu. Međutim, potrebno je naglasiti da acetilsalicilna kiselina nije lijek izbora za sve osobe i ne treba ga uzimati bez preporuke i savjetovanja s liječnikom. Prije početka uzimanja acetilsalicilne kiseline potrebno je liječniku navesti sve lijekove koji se uzimaju, uključujući i vitamine, jer svi oni mogu utjecati na veličinu potrebne doze i učinak aspirina. Acetilsalicilna kiselina povećava rizik gastrointestinalnog krvarenja, a puno rjeđe može uzrokovati i druga krvarenja. Zbog toga je ne smiju uzimati osobe s bolestima bubrega i jetre, vrijedom na dvanaesniku ili želucu, gastritisom, bolesnici koji su skloni krvarenju zbog drugih bolesti (poremećaja zgrušavanja krvi), osobe koje su alergične na njezinu aktivnu supstanciju, a osobito bolesnici koji su preboljeli hemoragijski moždani udar. Bitno je napomenuti da ona neće promijeniti ostale rizične faktore: prestanak pušenja, kontrola visokog krvnog tlaka, smanjenje kolesterola u krvi i fizička aktivnost i dalje predstavljaju glavne mjere u prevenciji moždanog udara. Uzimanje acetilsalicilne kiseline treba preispitati s liječnikom prije operativnih zahvata jer on, smanjujući zgrušavanje krvi, može produljiti vrijeme krvarenja. Ti su učinci prisutni i 10 dana nakon prestanka uzimanja lijeka.

Tiklopidin je također lijek koji smanjuje sljepljivanje trombocita, u nekim studijama pokazao se čak učinkovitijim od acetilsalicilne kiseline, međutim, uzimanje tiklopidina nosi rizik za razvoj ozbiljnih nuspojava kao što su proljevi, osip te neutropenija (pad broja bijelih krvnih stanica odgovornih za imunitet).

Klopidogrel je lijek sličan po svom sastavu tiklopidinu a čini se da njegova primjena nije povezana s neutropenijom, najtežom nuspojavom uzimanja tiklopidina. Studije su pokazale da je klopidogrel u malom postotku, ali ipak statistički značajno učinkovitiji od acetilsalicilne kiseline srednjih doza. Smatra se da je lijek izbora kod bolesnika koji ne smiju uzimati acetilsalicilnu kiselinu te kod bolesnika visokog rizika za moždani udar, odnosno kod onih kod kojih postoje učestale ponovljene epizode simptoma moždanog udara.

Dipiridamol je lijek koji također po svom mehanizmu djelovanja sprječava sljepljivanje tromocita. Velika svjetska studija je istraživala djelovanje dipiridamola samog, acetilsalicilne kiseline same te dipiridamola i acetilsalicilne kiseline u kombinaciji. Pokazalo se da je najučinkovitijim bilo uzimanje dipiridamola i acetilsalicilne kiseline u kombinaciji: rizik moždanog udara smanjio se za 37% u odnosu na grupu ispitanika koja je uzimala samo acetilsalicilnu kiselinu (smanjenje rizika za 18.1%) ili grupu ispitanika koja je uzimala samo dipiridamol (smanjenje rizika za 16.3%).

Antikoagulacijski lijekovi su lijekovi koji svojim djelovanjem utječu na proces koagulacije, a najčešće se primjenjuju kod raznih poremećaja srčanog ritma i srčanih bolesti. Kod nekih bolesnika s fibrilacijom atrija indicirana je terapija varfarinom. Kod bolesnika s preboljelom reumatskom groznicom koja je dovela do oštećenja srčanih zalistaka, preboljelog infarkta miokarda, zatajenja srca, kardiomiopatije, drugih poremećaja srčanog ritma osim fibrilacije atrija, također može biti indicirana primjena antikoagulacijskih lijekova s ciljem sprječavanja moždanog udara. Potrebu uzimanja takvih lijekova odredit će specijalist kardiolog u dogovoru s neurologom, nakon učinjenih svih potrebnih pretraga. Takvi lijekovi nisu bezopasni, njihovim uzimanjem povećava se rizik od krvarenja u raznim organima, uključujući u mozgu, te je stoga bolesnike potrebno redovito nadzirati i raditi laboratorijske pretrage koje će pokazati učinak primjenjenog lijeka: kontrola tzv. PV-a (protrombinskog vremena).

U svakom slučaju, prije nego što počinjete uzimati bilo koji od ovih lijekova, obavezno se posavjetujte s liječnikom koji će za vas izabrati najučinkovitiji lijek, odrediti potrebnu dozu lijeka, upoznati vas s mogućim nuspojavama te odrediti vrijeme potrebno za kontrolu vašeg zdravstvenog stanja.

POSLJEDICE MOŽDANOG UDARA

Mnogo se piše i zna o fizičkim promjenama koje nastupaju nakon moždanog udara, međutim, intelektualne i emocionalne promjene, te promjene ponašanja ostaju relativno nepoznate, a redovito rezultiraju velikom zbunjenošću prijatelja i obitelji bolesnika.
Članovi obitelji često liječnicima postavljaju, na primjer, ovakva pitanja: 
„Razumijem zašto se moja žena teže koristi rukom i nogom nakon moždanog udara, ali zbog čega tako često plače?“;
„Nakon moždanog udara moj je otac naučio dobro hodati, ali zašto se i dalje sudara sa stvarima?“;
„Moja je majka bila tako dobra domaćica, ali je nakon moždanog udara postala jako površna i neuredna.“;
„Nakon što je moj muž doživio moždani udar, više ga ništa što ja napravim ne može zadovoljiti“.


U daljnjem tekstu pokušat ćemo vam pomoći razumjeti zašto se osobe koje su preživjele moždani udar ponašaju onako kako se ponašaju te ćemo vam dati i nekoliko smjernica kako im najbolje pomoći.


OŠTEĆENJE LIJEVE MOŽDANE HEMISFERE

Oštećenje lijeve moždane hemisfere dovodi do slabosti ili oduzetosti desne strane tijela (tzv. desnostrana hemipareza ili hemiplegija) i to obično jače ruke nego noge, teškoća u izgovaranju i razumijevanju govora (disfazija ili afazija), usporenog i opreznog načina ponašanja i smetnji pamćenja.

Najvidljiviji i najjasniji znak moždanog udara obično je slabost jedne strane tijela. Takvi bolesnici ne mogu sami stajati, hodati ili jesti, i otežano se sami oblače i kupaju. Fizioterapeut i okupacioni terapeut su stručnjaci koji vode rehabilitaciju te skupine bolesnika, omogućavajući im da posebnim vježbama ojačaju, koliko je god to moguće, oslabljene mišiće; ali i učeći ih novim načinima izvršavanja svakodnevnih radnji koristeći se jednom rukom i nogom.
Neposredno nakon moždanog udara, zbog toga što su potrebni refleksi oslabljeni ili ugašeni, mogu postojati teškoće ili potpuna nesposobnost gutanja (disfagija). Takvi će bolesnici često kašljati i zagrcavati se za vrijeme jela, a hrana im može ući i u dišni sustav (aspiracija). Zato kod njih postoji povećana sklonost razvoju upale pluća. Osobe s tim problemom moraju se hraniti uz pomoć nazogastrične sonde, plastične cijevi koje se kroz nos uvlači u želudac. One omogućavaju da se bolesnik nahrani bez straha od davljenja ili aspiracije. S vremenom, većina će osoba biti sposobna da ponovno normalno jede i pije, ali kod nekih proces oporavka može potrajati i više mjeseci. Hraniti na usta smije se samo osoba koja je pri svijesti i to u sjedećem položaju, da se olakša iskašljavanje. Potrebno je naglasiti da se u fazi nakon akutnog moždanog udara ne preporučuje članovima obitelji da sami hrane svoje najbliže, ako bolesnik i ima očuvane reflekse gutanja. Zbog slabosti mišića žvakača, jezika i mišića ždrijela, može doći do zagrcavanja, te je najbolje da bolesnicima hranu i potrebnu tekućinu daje iskusno medicinsko osoblje.

GOVOR

Dešnjaci s oduzetošću desnih udova najvjerojatnije će imati problema s govorom i jezikom. Ovaj poremećaj se naziva „afazija“ i predstavlja potpuni ili djelomični gubitak sposobnosti uporabe govora i jezika. Ponekad je razumijevanje bolje nego što bolesnici mogu pokazati govorom ili pisanjem, najčešće, ipak, postoje poteškoće i s izgovaranjem i s razumijevanjem. Ne izaziva svaki moždani udar afaziju, ali oko 20% ljudi nakon moždanog udara ima ozbiljni poremećaj govora i jezika.
U ljudskom društvu je mogućnost govora i komunikacije izuzetno važna. Osobe s afazijom pate od slabljenja jedne od osnovnih ljudskih funkcija – sposobnosti komunikacije putem govora. Postoji mogućnost da će se oštećenja, nastala uslijed moždanog udara, još i pogoršati ako bolesnik ne može govoriti ili ga njegova okolina ne razumije.
Govor i jezik su dvije različite stvari. Jezik uključuje zvukove, kretnje, geste i mimiku lica koju koristimo u komunikaciji. Govor je samo mali dio jezika – to su zvukovi koje proizvodimo našim ustima. Neki bolesnici nakon moždanog udara, zbog slabosti mičića usana, mekog nepca, ždrijela i grkljana, teško izgovaraju, odnosno artikuliraju riječi, ali su njihove jezične sposobnosti uredne. Takav govor doima se kao „frfljanje“, zaplitanje jezikom, karakteristično se javlja u osoba s oduzetošću lijevih udova i naziva se dizartrija.
Samo zbog toga što ne može govoriti ili biti shvaćena, ili ne razumije i ne može biti saslušana, to ne znači da takva osoba ne može komunicirati. Također, to ne znači da ona nije u stanju razumijeti zadivljujuću količinu jezičnog izražavanja. Većina osoba s afazijom ima istovremeno i poteškoća sa čitanjem i pisanjem; ipak će se s nekima od njih bolje komunicirati pišući.
Bolesnici s oštećenjem govora mogu imati probleme s brojevima, u smislu poteškoća u računanju ili prepoznavanju i prisjećanju brojeva ili datuma.
Afatične osobe se ne smije izolirati izbjegavajući komunikaciju s njima pod izgovorom da su izgubili mogućnost govorne komunikacije. Većina normalne, svakodnevne komunikacije može se odvijati bez govora. Neke afatične osobe, da bi se izrazile, koriste se neuobičajenim riječima ili zvukovima. Ako osoba upotrebljava izabranu grupu glasova dosljedno, a njezina je okolina razumije, te ako se ne očekuje da će se njezine prijašnje jezične sposobnosti vratiti, treba joj dopustiti da se i dalje služi takvim načinima komunikacije. Dapače, inzistiranje na upotrebi točnog izraza može uzrokovati frustraciju ili bijes kod bolesnika. Većina potpuno afatičnih osoba brzo razvije dobru komunikaciju sa svojom okolinom i bez govora.

Jedna od najčešćih pogrešaka u radu s afatičnim bolesnicima je precjenjivanje njihovog razumijevanja govorne i neverbalne komunikacije. Često obitelj misli da ju afatična osoba razumije, jer se smije i odgovarajući klima glavom. Međutim, ona tako može odgovarati i na predmet u vašim rukama, izraz lica, okolinu ili vrijeme ili pak na „melodiju“ govora. U početku možete biti obeshrabreni njihovom ograničenom mogućnošću govora ili lošim razumijevanjem, a onda najedanput otkrijete znakove razumijevanja. U tim okolnostima lako je doći do zaključka da afatična osoba razumije puno više nego što je to stvarno istina. Zbog toga je dobro povremeno provjeriti razinu razumijevanja. Učinite to govoreći jednu stvar i gestikulirajući nešto sasvim drugo. Na primjer, ako je ljeto, možete se nasmijati, gledati kroz prozor i reći: „Zar ne pada vani snijeg?“. Ako se afatična osoba nasmije, kimne glavom ili na neki drugi način pokaže slaganje s vašim riječima, tada ćete znati da ona odgovara na vašu neverbalnu komunikaciju, a ne na vaše riječi. Imajte na umu da je svrha ove test poruke iznalaženje koliko je dobro razumijevanje, to nije „trik“ i provjera afatične osobe, nego test vaše komunikacijske poruke.
Uvijek se morate upitati: „Nisam li precjenio/la njegove mogućnosti da me razumije?“ Ako stalno precjenjujete mogućnost afatične osobe da koristi i razumije govor, lako možete izazvati u njoj osjećaj frustracije, razočarenja i konfuzije. To dovodi do nastanka novih barijera dobroj komunikaciji. Na primjer, ako precijenite govorne sposobnosti afatične osobe, možete misliti da je nekooperativna, konfuzna, senilna ili iracionalna. Na kraju, možete misliti i kako vas razumije, ali se namjerno ponaša kao da ne razumije. U mnogim slučajevima nedostatak kooperabilnosti je jednostavno posljedica nerazumijevanja.
Nikad se ne smijete odnositi prema afatičnoj osobi kao slaboumnoj, već kao prema odrasloj, odgovornoj osobi. Koliko god je to moguće treba joj dopustiti da utječe na one važne odluke koje se direktno nje tiču. Nikad je nemojte ignorirati i nikad ne recite u njenoj prisutnosti ono što ne biste željeli da čuje.

Slijedeća česta pogreška je slanje prekompliciranih poruka. Afatične osobe mogu razumjeti kratke i jednostavne, ali ne i duge ili komplicirane poruke.
Obično, kada se razgovara s afatičnom osobom, nesvjesno se podiže glas i govor je glasniji. Čini se da se to događa gotovo automatski u razgovoru s osobama za koje mislimo da nas ne razumiju. Afatičnim osobama najčešće je održana funkcija sluha, dok im je razumijevanje izgovorenog otežano. Zbog toga vježbajte govoriti sporije, u kratkim, jednostavnim frazama, bez vikanja i nemojte prebrzo prelaziti s teme na temu. Osobe s afazijom lakše prate govor kada razgovaraju samo s jednom osobom, može ih zbuniti brzi razgovor više osoba ili postojanje buke. Kad s njima razgovarate ugasite radio ili televizor.
Afazija izazvana moždanim udarom nije poremećaj koji se pogoršava s vremenom. Ako se ne dogode nove ozljede mozga, gotovo se svim afatičnim osobama poboljša upotreba jezika. Nema općeg pravila koliki se oporavak može očekivati, neki bolesnici, s teškim oštećenjima potpuno se oporave u nekoliko mjeseci. Najveći dio oporavka vidi se obično odmah nakon moždanog udara, a zatim nešto sporije u prvih 6 mjeseci ili godinu dana. Oporavak se može nastaviti i nakon toga ali mnogo sporije. Pravi cilj nije nestanak afatičnih smetnji, već njihov oporavak u najvećoj mogućoj mjeri i uspostavljanje uspješne komunikacije usprkos postojećim oštećenjima.

PONAŠANJE

Osim što imaju jezičnih problema, osobe s oduzetošću desnih udova često su i usporene, oprezne i dezorganizirane, osobito u susretu s novim problemima. Takvo anksiozno i neodlučno ponašanje iznenađenje je za prijatelje i članove obitelji koji su bolesnika poznavali kao drugačiju, spretniju i odlučniju osobu.

Većini osoba nakon moždanog udara potrebno je puno podrške i odobravanja za vrijeme dok pokušavaju nešto učiniti. Ako takva osoba ima jezične probleme, potrebno je u tome koristiti se ohrabrujućim osmjesima, klimanjem glave ili tapšanjem po ramenima. U drugim slučajevima i jednostavne verbalne izjave kao „da“, „to je u redu“, „dobro“ i „izvrsno“ pokazat će bolesniku zadovoljstvo okoline i to će ga ohrabriti da nastavi s poduzetim aktivnostima.
Važno je da se podrška odmah pruži, nemojte čekati da bolesnik izvrši zadatak. Neki bolesnici imaju poteškoće u izvršavanju jednostavnih zadataka, kao što je oblačenje ili korištenje pribora za jelo. Oni trebaju vodiča pri izvršenju takvih rutinskih, svakodnevnih zadataka; nakon što su se dugo borili sa savladavanjem zadatka, njihov napredak bit će mali, ili čak nikakav, ako im se samo kaže „dobro“ ili „krivo“. Mnogo je bolje podijeliti, na primjer, oblačenje u nekoliko koraka i dati podršku nakon svake uspješno svladane stepenice (oblačenje košulje može biti podjeljeno na ove korake: započeti treba s postavljanjem košulje u pravi položaj, zatim slijedi uvlačenje oduzete ruke u odgovarajući rukav, omatanje košulje oko tijela, uvlačenje zdrave ruke u rukav, te naposlijetku, zakopčavanje dugmadi). Nakon svakog koraka potrebno je bolesniku dati do znanja da ga je uspješno savladao. Ako je, izvršavajući zadatak, napravio grešku, pričekajte da vidite da li će je sam popraviti. Ako to ne učini potrebno mu je spomenuti grešku, te ga zatim pohvaliti čim je ispravi.

S obzirom da su osobe s desnostranom hemiplegijom anksiozne i nadasve oprezne, uvijek je bolje naglasiti im njihov uspjeh nego greške. Zbog toga se potrudite da vaši komentari budu pozitivni.

Ovdje još treba istaknuti da, iako su ohrabrivanje i pomoć osnova za razvoj neovisnosti bolesnika, prijatelji i obitelj ne smiju postavljati previsoke ciljeve i očekivanja. Pravilo je da je bolje postaviti kratkoročne ciljeve koji brzo mogu biti ostvareni, nego se koncentrirati na dugoročne ciljeve koji mogu zahtijevati godine truda i muke. Bitno je savladati izvođenje dnevnih aktivnosti kao što su hranjenje, odijevanje, kupanje i upotreba telefona, jer će te aktivnosti omogućiti bolesniku da ponovno preuzme svoju ulogu u obitelji i među prijateljima.

OŠTEĆENJE DESNE MOŽDANE HEMISFERE

Ako je oštećena desna moždana hemisfera, oslabljena je ili oduzeta lijeva strana tijela (lijevostrana hemipareza ili hemiplegija). Ti bolesnici mogu imati više ili manje izražene smetnje prostornog percipiranja, probleme jednostranog zanemarivanja, a njihovo ponašanje je karakteristično užurbano i impulzivno.

SMETNJE PROSTORNOG PERCIPIRANJA

Dešnjaci s oduzetošću lijevih udova često će imati probleme u rješavanju zadataka prostornog percipiranja. To znači da će imati poteškoće u određivanju veličine, oblika i položaja predmeta, njihovih međusobnih odnosa kao i odnosa prema šupljinama, procjene udaljenosti te načina i brzine kretanja.
Smetnje prostornog percipiranja često se previde. Djelomično je tome uzrok naglašavanje važnosti ponovnog uspostavljanja komunikacije i govora. Ako bolesnik može govoriti i razumijevanje je očuvano, obično se zaključuje da su i sposobnosti prostornog percipiranja neoštećene. Međutim, to najčešće nije tako. Istraživanja su pokazala da osobe sa smetnjama prostornog percipiranja imaju puno više poteškoća u savladavanju radnji potrebnih za samozbrinjavanje od osoba s jednako teškim oštećenjem govora.

Gotovo je svatko od nas u trenucima umora ili zamišljenosti, učinio manje pogreške u prostornom percipiranju. Na primjer, ako ste se ikada penjali stepenicama ne razmišljajući i ne gledajući, vjerojatno vam se bar jedanput desilo da se spotaknete očekujući sljedeću stepenicu ili vam se dogodilo da ste čitajući novine „zaboravili“ na rub stola, i promašili ga stavljajući na njega šalicu kave. Možda ste, razmišljajući što sve morate nabaviti u dućanu, preblizu parkirali i oštetili blatobran automobila. Sve su to pogreške percipiranja prostora.

Slični problemi osobito su učestali u osoba s lijevostranom hemiplegijom i izuzetno će im otežavati prilagođavanje u svakodnevnom životu. Osim toga, najvjerojatnije će ostati trajni i vrlo izraženi. Čak i kad se usredotoče, takvi bolesnici mogu biti nesposobni upravljati invalidskim kolicima, jer neće moći proći niti kroz široka vrata, a da ne udare o njihov dovratak. Oni, isto tako, mogu pomiješati vanjsko i unutarnje lice odjeće ili pak njezinu lijevu i desnu stranu. Često imaju i smetnje u prepoznavanju položaja vlastitog tijela te ne znaju kada sjede, stoje ili se naginju. Može biti oštećeno i procjenjivanje udaljenosti ili mogu biti nesposobne pročitati novine, ne zbog toga što ne znaju čitati, već zbog toga što izgube položaj na stranici. Iz istih razloga napreskokce zakopčavaju dugmad i nepravilno oblače košulju.

Vrlo je lako precijeniti sposobnosti osoba sa slabošću lijevih ekstremiteta. Zbog toga ih njihova okolina često pogrešno smatra nekooperativnima, nemotiviranima, preovisnima ili konfuznima, osobito kada, sasvim neočekivano, imaju poteškoće u izvršavanju, naizgled, jednostavnih aktivnosti samozbrinjavanja.

JEDNOSTRANO ZANEMARIVANJE

Mnoge osobe nakon moždanog udara imaju „defekt vidnog polja“, odnosno njihov vid odgovara onome koji bismo imali noseći naočale koje imaju trakom prekrivenu lijevu ili desnu polovicu svakog stakla. Osobe s desnostranom hemiplegijom imaju poteškoće gledajući udesno, a osobe s lijevostranom hemiplegijom gledajući ulijevo. Većina bolesnika nauči kako kompenzirati takav deficit vidnog polja jednostavnim okretanjem glave u smjeru otežanog gledanja.
Neki, međutim, ne okreću glavu da bi vidjeli cijeli predmet kada letimice primijete njegov obris, niti automatski provjeravaju da li su nešto propustili primijetiti u oštećenom dijelu vidnog polja. To se zove zanemarivanje. Osobe s lijevostranom oduzetošću obično imaju mnogo jače smetnje pažnje tog karaktera od onih s desnostranom hemiplegijom.

Ponekad problem zanemarivanja obuhvaća signale svih osjetila koje osoba prima s jedne polovice tijela. Na primjer, neki bolesnici mogu ne prepoznavati vlastitu ruku i nogu, odnosno nisu svjesni da one pripadaju njihovom tijelu. Zbog toga se može dogoditi da, promatrajući ih, misle da je još netko u krevetu s njima. Iz istog razloga takvi bolesnici mogu ignorirati govor i zvukove koji im dolaze iz pravca njihove oduzete strane. Kad im priđete s njihove zdrave strane ponašat će se kao da ste tek sada stigli i tek će onda biti svjesni vaše prisutnosti. Ako i niste bili u potpunosti ignorirani dok ste mu se obraćali s njegove oduzete strane, vjerojatno ćete primijetiti bitno poboljšanje komunikacije kad se postavite prema zdravoj strani.

Neki bolesnici ne samo da zanemaruju sve informacije koje dolaze s oduzete strane, već i predmete u svom vidnom polju dijele po sredini. Zato uzimaju hranu samo s jedne polovice tanjura, dok je na drugoj ostavljaju. Ako im, međutim, okrenete tanjur za 180 stupnjeva, tek će tada pojesti obrok do kraja. Slično, će i, na primjer, riječ „žena“ pročitati kao „na“, jer obraća pažnju samo na zadnji dio riječi.

Osobe s problemom zanemarivanja lako je previše izolirati. Ako su smetnje pažnje osobito jake i trajne, te onesposobljavaju osobu u njezinim svakodnevnim aktivnostima, ona će bolje funkcionirati ako joj se okolina prilagodi na način da se kompenziraju njezini deficiti. Namještaj treba smjestiti tako da točke interesa budu na nezanemarenoj strani, na isti način treba biti složena i odjeća u ladicama; kod jela hranu treba stavljati na stol tako da se uzima s nezanemarene strane i prosljeđuje na oštećenu stranu; goste treba posjesti tako da osobi sa smetnjama pažnje govore s njezine zdrave strane. One neće moći uživati u pogledu kroz prozor ako im je krevet postavljen tako da se njihova oduzeta strana tijela nalazi kraj prozora.

Osobe s jednostranim zanemarivanjem često su konfuzne dok putuju. Ako je naglo okrenete oko svoje osi i postavite u pravcu suprotnom od onog u kojem je došla, ona možda uopće neće imati ideju gdje je i kako je tu došla. Naime, dok je dolazila, primijetila je izgled samo jedne strane koridora kojim je prolazila, te joj se može učiniti da sada stoji pred sasvim novim koridorom. Zbog toga su takvoj osobi u snalaženju izuzetno korisni putokazi i postojanje oznaka destinacije. Važna je i podrška okoline. Potrebno joj je dati što više informacija o zanemarenoj strani tijela i okolini. Ponekad se pažnja na zanemarenu ruku ili nogu može privući privezivanjem malog zvonca ili vrpce koji služe kao podsjetnik.

PONAŠANJE

Osobe s lijevostranom hemiplegijom ponašaju se tako da je njihovoj okolini vrlo lako precijeniti njihove sposobnosti. Gdjegod bolesnici s desnostranom oduzetošću naginju usporenosti i oprezu, a oni s lijevostranom bit će impulzivni i brzi. Često će se ponašati kao da su potpuno nesvjesni vlastitih ograničenja.
Takvi bolesnici često pokušavaju učiniti nešto za što nisu sposobni i na taj način mogu ugroziti sigurnost sebe i drugih. Pokušat će, na primjer, hodati kroz sobu, iako nisu zavezali vezice na cipelama, što će rezultirati spoticanjem. Ono što je još češće i opasnije, jest da pokušaju voziti automobil.
Oni također loše prosuđuju svoje sposobnosti i svoju sigurnost. Zbog toga je potrebno, radije nego im vjerovati na riječ, zamoliti ih da vam pokažu što mogu, prije nego što sami otpočnu s nekom aktivnošću. Pri tome treba znati da samo zato što su uspjeli riječima opisati u detalje zadatak koji će pokušati izvršiti, ne znači da to i mogu napraviti.

Kao što bolesnici s desnostranom hemiplegijom mogu doživjeti prebučan govor kao „statičke smetnje“ u komunikacijskoj okolini, na isti način bolesnike s lijevostranom hemiplegijom ometaju nepotrebni signali iz okoline za vrijeme izvršenja neke radnje. Drugim riječima, dok ih učite novom zadatku držite ruke u džepovima i nemojte puno gestikulirati. Međutim, potrebno im je navoditi redoslijed radnji za cijelo vrijeme izvršavanja zadatka, a ponekad je korisno i da bolesnik sam govori naglas. Verbalne sposobnosti mogu nadopuniti nedostatnu sposobnost percipiranja prostora i zbog toga takve osobe mogu bolje obaviti zadatak ako si same daju verbalne natuknice.

Dobar je znak ako osoba s lijevostranom hemiplegijom priča sama sa sobom o nečem što pokušava izvesti.

Osobe koje su preživjele moždani udar trebaju što više podrške dok se trude naučiti nešto novo. Međutim, zbog njihovih specifičnih smetnji, ovisno o polovici mozga koja je oštećena, podrška treba biti različitog karaktera. Naime, osobe s oduzetošću lijevih udova treba ohrabrivati da uspore i pažljivo provjere svaki korak prije nego izvrše zadatak. Osim toga, one obično bolje iskorištavaju verbalnu podršku nego osobe s desnostranom oduzetošću.

Zapamtite: cilj vašeg djelovanja nije zanovijetanje nego ohrabrivanje i davanje korisne podrške kod napretka. Preporučuje se da što veći dio podrške bude pozitivan, radije nego kritičan. Prigovaranjem i zanovijetanjem nećete ništa učiniti, dapače, na taj ćete ih način još više razljutiti i uzrujati tako da će početi sve jače griješiti. Zanovijetanje puno više obeshrabruje nego što bodri.

Osobama s lijevostranom hemiplegijom potrebno je duže vrijeme da shvate vizualne upute koje dobivaju iz svoje okoline. Prostor u kojem borave mora biti dobro osvijetljen, a okolina što više pojednostavljena. Loše osvijetljena ili nepospremljena soba sa živim uzorkom na tapetama može im jako smetati u pokušaju izvođenja zadataka. Također, i osobe i predmeti koji se brzo kreću vidnim poljem pridonose konfuziji.
Prema tome, smanjite metež, izbjegavajte brze pokrete u njihovoj okolini, dobro osvijetlite vizualno referentne točke i pratite što mogu učiniti, radije nego da im vjerujete na riječ.
Neke osobe s lijevostranom hemiplegijom imaju poteškoće u prepoznavanju „govora tijela“. One nisu u stanju prepoznati iz vašeg tona, govora i gesta kada ste srditi, tužni, veseli ili neraspoloženi. One, također, mogu imati poteškoće i u iskazivanju vlastitih osjećaja. Ovi problemi mogu pogoršati međusobno razumijevanje i otežati komunikaciju.

KONTROLA KVALITETE PONAŠANJA

Kontrola kvalitete ponašanja znači koliko dobro pojedinac može upravljati i kontrolirati svoje ponašanje, drugim riječima, učiniti „pravu“ stvar u „pravo“ vrijeme. Ponekad se to označuje i pojmom adekvatne socijalne procjene.
Obično su bliske osobe najkvalificiranije u identificiranju problema kontrole kvalitete ponašanja. One prve primjećuju promjene u ponašanju, koje drugim osobama, koje bolesnika ne poznaju tako dobro, mogu promaknuti.

Na primjer, osoba istančanog ukusa može postati površna, ne mareći za vlastiti izgled; ili se ponaša nedosljedno, sada radeći greške u zadacima koje je do jučer obavljala dobro. Sramežljiva osoba odjedanput je neskromna, agresivna i bučna. Čovjek koji je prije bio izuzetno oprezan i mudar s novcem, može odjedanput početi trošiti impulzivno i iznad vlastitih mogućnosti, a osoba, koja je uvijek bila agresivna ili pričljiva, postane introvertirana i nekomunikativna. Nekad talentirani kozer dosađuje okolini uvijek istim pričama, za koje bi prije osjećao da su diskretne prirode.

Postojanje problema u kontroli kvalitete ponašanja često je vrlo neugodno. Zbog toga što iritiraju okolinu ili ih ne razumijemo, lako je pogrešno zaključiti da se radi o emocionalnom ili psihološkom problemu. Osobu sa smetnjama vidnog polja možemo smatrati „površnom, nezainteresiranom ili lijenom“ jer ne primjećuje mrlje na svojoj kravati; a onu s manjim govornim poteškoćama, povučenom, depresivnom ili nezainteresiranom jer ne priča puno.

Moguće je i da osobe koje su preživjele moždani udar imaju značajne emocionalne probleme koji mogu, ali i ne moraju zahtijevati profesionalnu pomoć. Važno je njihovo emocionalno stanje ne pogoršati svojim neznanjem, odnosno prihvatiti da su njihove promjene posljedica moždanog udara.
Osobe s problemima kontrole ponašanja, trebaju specifičnu pomoć od svoje okoline. Potrebno ih je naučiti analizirati vlastito ponašanje i adekvatno odgovarati na različite situacije. One trebaju vaše znakove, podršku i informacije više od psihoterapije.

Na primjer, „neuredan starac“ koji se ne kupa, ne mijenja svoje rublje ili ne zatvara šlic na hlačama, može biti sposoban da se samostalno obuče i adekvatno dotjera, ali to, zbog svojih intelektualnih problema, „zaboravlja“, odnosno ne primjećuje.

Ovakav problem može biti riješen postavljanjem ogledala u kupaonici, s popisom radnji koje treba provjeriti, na primjer: 1. operi zube, 2. zatvori šlic na hlačama. 3. obuci čisto rublje i košulju. Ova jednostavna uputstva mogu biti dovoljan podsjetnik da „neurednog starca“ pretvore u osobu pristojnog izgleda. Ovakav sustav pomaže i kod smetnji pamćenja, a također štiti i od stalnog prigovaranja okoline.

Osobe s ovakom vrstom smetnji trebaju informacije, a ne prigovaranje. Njihove smetnje treba prepoznati i zatim im pružiti pomoć u kompenziranju deficita i učenju drugačijeg načina ponašanja. Kada nešto učine dobro, potrebno ih je pohvaliti da su ovaj put bili uspješni. Ako se ponašaju neadekvatno situaciji, treba im na odmjeren način ukazati na greške, a ne ih pri tome poniziti.

SMETNJE PAMĆENJA

Gotovo sva oštećenja mozga, koliko god bila mala, uzrokuju smetnje pamćenja. I kod zdravih ljudi, razvijaju se smetnje pamćenja.
Pamćenje ima kako prostorno percipirajuću, tako i jezičnu komponentu. Učinci na pamćenje ovise o tome koja je moždana hemisfera oštećena. Osobe s desnostranom hemiplegijom češće imaju smetnje pamćenja povezane s jezikom, dok one s lijevostranom hemiplegijom imaju više problema s prostorno percipirajućim informacijama.

Pamćenje ima mnogo različitih komponenti, a jedna od važnijih je takozvano „zadržavanje podataka“, sposobnost pojedinca da zapamti što više informacija u određenoj poruci te da ih upotrijebi, odnosno prema njima postupi.

Osobe koje su preživjele moždani udar često imaju skraćeno vrijeme zadržavanja podataka, dakle mogu zapamtiti samo nekoliko podataka iz kompletne poruke. Na primjer, u nizu uputa, one mogu zapamtiti samo dva ili tri koraka. Ako takvu osobu zamolite da ustane, skine kaput, stavi ga na stolicu, uzme časopis i doda ga vama, ona će izvršiti samo onaj dio o dodavanju časopisa, ili će se zbuniti i neće napraviti ništa od navedenog.

Neke osobe sa skraćenim vremenom zadržavanja podataka mogu vrlo dobro „izvesti“ poruku ako im se daju kratke, jednostavne upute. Zbog toga je potrebno informaciju razdijeliti u više dijelova i davati jednu po jednu poruku. Nemojte govoriti u dugim rečenicama, upotrebljavajte kratke, koncizne izraze; dopustite osobi da završi jedan korak prije nego što prijeđe na sljedeći.

Pamćenje uključuje stare informacije (stečene prije moždanog udara) i nove informacije (stečene nakon moždanog udara). Osobe koje su preživjele moždani udar često teško pamte nove podatke, čak i kad nemaju gotovo nikakvih poteškoća sa starim pamćenjem. One će često biti sposobne opisati, u pojedinostima, svoje prijatelje, događaje ili situacije kojima su prisustvovale mnogo godina prije, ali to ne znači da je njihovo pamćenje dobro. To samo znači da se dobro prisjećaju. Mogu biti nesposobne da se sjete što su jele za doručak ili se ne mogu sjetiti imena svojih susjeda iako ih često viđaju. Ova diskrepancija između starog pamćenja i novog učenja je česta u starijih osoba te u osoba s opsežnim oštećenjima mozga. Čini se da je u njihovim slučajevima mozak izgubio sposobnost sakupljanja novih informacija.

Osobe sa smetnjama pamćenja, često imaju i smetnje uopćavanja (generalizacije), odnosno nemogućnost primjenjivanja naučenog. One će teško, na neki novi način, primijeniti ono što su naučile u drugim okolnostima. Na primjer, ona može naučiti, za vrijeme hospitalizacije, da se sama, neovisno o tuđoj pomoći i sigurno, prebaci s invalidskih kolica na krevet; nažalost, to neće moći automatski napraviti i kod kuće. Drugačiji krevet, soba, okolina, druge osobe koje je promatraju, sve će to učiniti novu okolinu zbunjujućom. To je jedan od razloga zašto mnogi rehabilitacijski programi uključuju kućne posjete fizioterapeuta. Oni mogu pomoći kod prenošenja naučenog i stečenog u novu okolinu.

Važno je zapamtiti da su osobe s teškoćama generalizacije vrlo osjetljive čak i na manje promjene u njihovoj okolini, zbog toga cijene dosadnu dnevnu rutinu i sklone su neprihvaćanju iznenađenja. Kada se promjene u svakodnevnoj rutini ne mogu izbjeći, potrebno ih je objasniti i potaknuti raspravu o tome što će one donijeti. To će osobi omogućiti pravovremenu mentalnu pripremu i sudjelovanje u događaju.

Kada su promjene okoline nužne, potrebno je uspostaviti rutinu što je prije moguće. Naime, svaki put kad se ona promijeni, očekujte pogoršanje sposobnosti bolesnika. Ako, međutim, ponovno, brzo i efikasno uspostavite rutinu, ona će vjerojatno nastaviti s napretkom. Iz ovih razloga, kod promjene okoline, osobe s teškoćama generalizacije postaju razdražljive i konfuzne.

Ako osoba ima poteškoća u pamćenju sastanaka, dnevnog rasporeda, imena novih prijatelja ili svoje adrese i telefonskog broja, zapišite joj te podatke u mali notes ili džepni rokovnik. On može postati njezina arteficijalna memorija. Kada bolesnik bude u nedoumici, može informaciju u njemu pronaći ili zapisati, a ako notes stalno nosi uz sebe znat će gdje treba pogledati za upute. Slično, važne datume možete zapisati na kalendar i staviti ga u kuhinju ili na neko drugo vidljivo mjesto.

Ako osoba ima problema s učenjem novih podataka, pokušajte ih povezati sa starim, poznatim informacijama. Na primjer, osobi koja ima poteškoće s pronalaženjem svoje sobe možete pomoći stavljajući obiteljsku fotografiju na vrata sobe. Poznati pokrivač, suvenir ili fotografija također mogu biti korisni u pretvaranju nepoznate sobe u toplu i ugodnu okolinu.

EMOCIONALNA NESTABILNOST

Osobe koje su nedavno doživjele moždani udar često djelomično izgube emocionalnu kontrolu. One mogu, bez vidljivog razloga, pasti iz smijeha u plač. Ponekad takve osobe plaču jer su deprimirane. Često je, ipak, pretjerano plakanje posljedica oštećenja mozga i nije direktno povezano s nastalim oštećenjima.
Većina osoba koja je preživjela moždani udar ima dobar razlog da se osjeća potištenima. Depresija je prirodna posljedica gubitka sposobnosti ili neke druge nagle promjene u životu. Češća je u osoba koje su nesposobne da o njoj govore. Kemijske promjene koje se događaju nakon afekcije mozga, mogu također izazvati depresiju. Takvo tužno raspoloženje potrebno je liječiti metodama i lijekovima koje će propisati liječnik.

Obično je moguće razlikovati gubitak emocionalne kontrole zbog moždanog oštećenja (organska emocionalna nestabilnost) od tuge koja je posljedica depresije.

Organska emocionalna nestabilnost je okarakterizirana malom ili nikakvom jasnom povezanošću početka emocije i onoga što se događa u okolini bolesnika. Takvo ponašanje se lako prekine odvraćajući pažnju bolesne osobe. Ako osoba plače, ali odmah prestane plakati kada škljocnete prstima, pozovete je po imenu ili nešto upitate, vjerojatno se radi o plaču zbog emocionalne nestabilnosti. Takav plač treba prekinuti. Neočekivani smijeh, napad bijesa ili jecanje često se mogu prekinuti na isti način. Osobe s organskom emocionalnom nestabilnošću češće kažu: „Bila sam deprimirana jer nisam mogla prestati plakati“, radije nego: „Plakala sam zbog toga što sam bila deprimirana.“

Nemojte pogrešno pretpostaviti da osoba koja je doživjela moždani udar plače jer je jako tužna, ili da se smije jer je izuzetno sretna. Čak i osobe koje se ponašaju ljutito mogu kasnije biti iznenađene kad primijete da drugi ljudi misle da su neprijateljski raspoložene. U takvih osoba sami osjećaji i njihovo iskazivanje okolini nisu uvijek povezani. Ako možete, obično je dobro prekinuti ponašanje koje je posljedica organske emocionalne nestabilnosti jer na taj način bolesniku prištedite osjećaj neugode i slabosti.

OPORAVAK NAKON MOŽDANOG UDARA

Uspješnost oporavka nakon moždanog udara ovisi o opsegu moždanog oštećenja, bolesnikovom zalaganju (koje je većim dijelom određeno karakternim osobinama i stavovima prema zdravlju i bolesti), zatim o vještini i trudu tima za rehabilitaciju te o suradnji obitelji i prijatelja, kako s bolesnikom, tako i sa zdravstvenim radnicima koji sudjeluju u procesu rehabilitacije.

Osobito je važno istaknuti značaj bolesnikove želje za oporavkom i njegova tendencija što većoj neovisnosti. Cilj rehabilitacije je omogućiti najveći mogući stupanj neovisnosti, samostalnosti i produktivnosti.

Postoje tri ključa uspješne rehabilitacije:

1. započeti s rehabilitacijom što ranije nakon akutnog moždanog udara, ovisno o stanju bolesnika i vrsti moždanog udara;
2. uloga obitelji i bliskih osoba u davanju podrške bolesniku je od izuzetne važnosti;
3. multidisciplinarni pristup za vrijeme rehabilitacije u obliku timskog rada s bolesnikom, njegovom obitelji i stručnjacima različitih profila; liječnicima primarne zdravstvene zaštite, neurolozima, fizijatrima, medicinskim sestrama, fizioterapeutima, logopedima, socijalnim radnicima i drugima.

Oporavak nakon moždanog udara je proces koji uključuje liječenje, spontani oporavak, rehabilitaciju i povratak u društveni život. S obzirom da takve osobe obično imaju kompleksne rehabilitacijske potrebe, važan je individualiziran pristup svakom pojedincu, a napredovanje i oporavak će biti različiti za svakog pojedinog bolesnika.

Proces liječenja započinje u bolnici i uključuje sve postupke koji se provode u svrhu bolesnikova preživljavanja i sprječavanja sljedećih moždanih udara te brigu o svim ostalim zdravstvenim problemima. Već u toj fazi započinje se s ranim rehabilitacijskim mjerama koje uključuju često okretanje bolesnika u krevetu i pasivno vježbanje paralizirane muskulature. Te mjere pospješuju cirkulaciju, održavaju pokretljivost zglobova i sprječavaju nastanak drugih komplikacija (na primjer, dekubitusa) koje mogu produžiti vezanost bolesnika uz krevet. U prvo vrijeme potrebno je da te mjere provode fizioterapeut ili medicinska sestra, a kasnije se mogu uključiti i članovi obitelji.

Određeni stupanj spontanog oporavka se događa prirodno kod većine ljudi. Taj je proces najbrži u prvih nekoliko tjedana nakon moždanog udara, ali može trajati i dulje vrijeme. Rehabilitacija je izuzetno važan dio oporavka, u kojem se bolesniku pomaže da sačuva i ponovno stekne sposobnosti koje će mu omogućiti veću samostalnost u svakodnevnom životu. Posljednja faza oporavka počinje s povratkom osobe u društveni život. Taj proces traje cijeli život. Bolesnik i njegova okolina moraju naučiti živjeti s posljedicama moždanog udara; potrebno je prihvatiti nove, prilagođene načine za izvršavanje uobičajenih, svakodnevnih radnji.

Osobe koje su preboljele akutni moždani udar imaju povećani rizik od nastupa novog, osobito u tijeku prve godine oporavka. Rizik ponovnog moždanog udara raste s dobi i postojanjem rizičnih faktora kao što su hipertenzija (povišen krvni tlak), povišeni kolesterol, šećerna bolest, tranzitorne ishemijske atake i drugi.

Potrebno je istaknuti da odluku o potrebi stacionarne rehabilitacije bolesnika nakon moždanog udara treba svakako donijeti prema savjetima i preporukama zdravstvenog osoblja koje sudjeluje u neposrednoj njezi i liječenju bolesnika, s obzirom da nekima od njih rehabilitacija neće biti potrebna, jer je moždani udar bio blag ili su se potpuno oporavili već u bolnici, dok drugi mogu imati toliki stupanj onesposobljenosti da neće moći aktivno sudjelovati u procesu rehabilitacije. Iako su ponekad bolesnici ili njihove obitelji vrlo razočarani ako njihov liječnik ne preporuči bolničku rehabilitaciju, odluku o najboljem tipu rehabilitacijskog programa za svakog pojedinog bolesnika najbolje je prepustiti liječnicima u bolnici. Na primjer, osoba koja nije pri svijesti, ili je moždani udar uzrokovao tešku onesposobljenost, ne može aktivno sudjelovati i napredovati u rehabilitacijskom programu. Za takvu osobu je bolje da, dok se dovoljno ne oporavi i ojača, bude na kućnoj njezi ili u odgovarajućoj ustanovi, a kada nastupi poboljšanje može se naknadno uputiti na rehabilitaciju.

U bolničkom rehabilitacijskom programu bolesnik aktivno sudjeluje u fizikalnoj, okupacionoj, govornoj i rekreacijskoj terapiji, te u grupnim aktivnostima i edukacijskim programima. Njihov zajednički cilj je održati ili ponovno naučiti vještine koje je osoba imala prije moždanog udara (na primjer, hodanje ili govor). Osim toga bolesnici se uče i novim načinima izvođenja radnji koje zbog oduzetosti više ne mogu vršiti na prijašnji način.

Vrlo je važno postaviti realne ciljeve rehabilitacije. Naime, preveliki ciljevi, koje bolesnik ne može doseći, rezultirat će daljnjim pogoršanjem psihičkog i fizičkog stanja. Ako se, pak, program rehabilitacije ne podudara s njegovim interesima, možda neće htjeti aktivno sudjelovati u planiranim aktivnostima; ili, ako su ciljevi rehabilitacije preniski, bolesnik neće od njih imati maksimalnu korist. U realne ciljeve rehabilitacije ubrajamo stjecanje sposobnosti hodanja, makar i uz pomoć štapa i stjecanje ponovne samostalnosti, barem za osnovne svakodnevne aktivnosti i uz pomoć specijalne opreme. Međutim, sposobnost vožnje automobila je realan cilj samo za neke osobe, isto kao i povratak na staro radno mjesto. S druge strane, mnoge druge aktivnosti će vjerojatno biti moguće. Postizanje ciljeva ne znači i kraj oporavka – već to znači da su bolesnik i njegova obitelj spremni nastaviti oporavak dalje samostalno. Preporučuje se da bolesnik postupno i polagano preuzme odgovornost za vlastitu higijenu (ako si bolesnik može sam prati zube, češljati se ili odijevati, dopustite mu da to i radi, iako će, možda, potrošiti puno vremena).

Za većinu bolesnika rehabilitacija je težak posao, trebaju u isto vrijeme sačuvati stare, i ponovno steći izgubljene sposobnosti. Normalno je da se osjećaju obeshrabreni i umorni; stvari koje su prije bile tako jednostavne za učiniti, sada su odjedanput, naizgled, nesavladive. Zbog toga je važno registrirati svaki napredak i razvijati osjećaj ponosa na svaki uspjeh.

U rehabilitacijskom timu najvažnija osoba je upravo sam bolesnik, koji treba, svaki puta kada osjeća potrebu, tražiti pomoć od okoline, postavljati pitanja i iznositi probleme s kojima se susreće, te želje i mišljenja u vezi stvari koje ga se osobno tiču. Uputno je da bolesnik stavi do znanja svom rehabilitacijskom timu da želi i treba sudjelovati u donošenju odluka o svojem liječenju, što će mu povećavati osjećaj korisnosti i entuzijazam. Važno je i da bolesnik ostane u kontaktu s drugim ljudima, ne smije im se dopustiti da im TV i radio ispune svo vrijeme, potičite ga da se bavi hobijima i ohrabrujte posjećivanje, jer će mu koristiti da se osjeća potrebnim i socijaliziranim.


ULOGA BOLESNIKA U OPORAVKU NAKON MOŽDANOG UDARA

Ovaj dio knjige namjenjujemo svim bolesnicima koji se, nakon preboljelog moždanog udara, vraćaju kući, u poznatu okolinu, svojim obiteljima, bliskim osobama i prijateljima.

Cilj nam je opisati načine i postupke kojima možete ubrzati svoj oporavak i prevladati probleme prouzročene posljedicama moždanog udara. Pri tome uvijek morate imati na umu da ćete, iako ste već postigli veliki napredak, trebati još vremena, truda i volje prije nego što ćete se moći vratiti ranijim aktivnostima. Oporavak nakon moždanog udara je proces u kojem će vaš stav i zalaganje odigrati vrlo veliku ulogu u oporavku. Važno je ne odustati!!! Budite uporni u uvježbavanju vještina koje su vam teške, nemojte odustajati ako ne uspijete u prvom pokušaju. U vašim nastojanjima oslonite se na članove obitelji i prijatelje; oni žele da se oporavite, pomoći će vam ako ih tražite i čine izuzetno važan dio vašeg tima.


OPĆENITO O PRILAGOĐAVANJU POSLJEDICAMA MOŽDANOG UDARA

Redovito vježbanje je općenito izuzetno važno, jer sprječava kočenje mišića, jača oslabljene udove, održava pokretljivost zglobova, uspostavlja ravnotežu tijela i povećava njegovu izdržljivost, omogućavajući tako vašem tijelu da ponovno profunkcionira. Ono će vam i umanjiti bolove koji se mogu javiti u oduzetim udovima. Odgovarajuće vježbe pomažu da osobe s lakim i srednje teškim oštećenjima postanu potpuno fizički neovisne.

Vježbati trebate 2-3 puta dnevno, do granice pojave umora i/ili bola. Počnite s onim vježbama koje možete izvoditi, bez obzira koliko lake one bile. Svaki dan se trudite napraviti malo više. Možete vježbati i s utezima, ali se prije toga ipak posavjetujte sa svojim liječnikom.
Važno je i uživati u svom slobodnom vremenu. Na raspolaganju su vam kartaške igre, različiti hobiji, glazba, čitanje, kuhanje, ručni rad, uzgoj kućnog cvijeća i različite druge aktivnosti. Zabavite se, na taj način izbjeći ćete osjećaj dosade.

Prije nego pokušate voziti, zatražite liječničko odobrenje. Nemojte ugrožavati svoj život i živote drugih pokušavajući voziti prije nego vam to liječnik odobri. Ako vam treba ponovna poduka vožnje, obavezno tražite kvalificiranog instruktora.


PRILAGODBE U KUĆI

Možda ćete, nakon povratka kući, morati izvršiti niz promjena u njoj da biste olakšali kretanje i obavljanje svakodnevnih aktivnosti. Na stubištima postavite ogradu, kupite rampu za invalidska kolica, uklonite pragove i proširite vrata. Kupite slavine koje možete lako otvoriti i zatvoriti, koristite se hermetičkim jastučićima kao držačima sapuna, stavite u kadu ili pod tuš neklizajuću podlogu. U spavaćoj sobi imajte niski krevet na koji lakše možete sjesti ili leći, visinu stolice možete povećavati jastucima, uklonite čupave tepihe, rasporedite namještaj tako da se možete sigurno i lako kretati. Kad pišete, učvrstite papir na ploču da ne bi klizio, također možete staviti mokre papirnate ubruse ispod tanjura da se ne bi micali.

Nakon moždanog udara možda nećete moći osjećati toplinu, dodir ili bol na oduzetoj strani tijela. Ovaj gubitak osjeta predstavlja opasnost za vašu sigurnost. Zbog toga se čuvajte ozljeda od oštrih predmeta, električnih aparata, strojeva, peći i vrele vode.


VRŠENJE POZNATIH ZADATAKA NA NOVI NAČIN

Nakon moždanog udara, čak i obavljanje rutinskih aktivnosti može biti vrlo teško, što kod većine osoba djeluje izrazito frustrirajuće. U tome će vam strpljenje i podrška okoline biti izuzetno važni. Prihvatite da ćete vjerojatno imati teškoća u govoru, smetnje vida ili lošu koordinaciju pokreta, možda ćete griješiti u redoslijedu radnji ili ćete ih pokušavati prebrzo izvesti, vjerojatno se nećete moći kretati onako brzo i okretno kako ste navikli. Opustite se i budite optimistični; možda ćete morati pokušavati puno puta prije nego ponovno savladate određenu aktivnost. Koristite se podsjetnikom u koji ćete zapisati (vi ili netko iz vaše okoline) jednostavne upute kako izvršiti neku složeniju radnju korak po korak.


ODRŽAVANJE HIGIJENE I NJEGA KOŽE

Održavanje tijela čistim pomoći će vam da se osjećate privlačnijom i potpunijom osobom. Nemojte po kući nositi pidžame ili bolesničke haljine, jer ćete se tako osjećati bolesnijim i nemoćnijim nego što jeste, nosite svoju uobičajenu odjeću. Držite do sebe.
Ako se možete koristiti samo jednom rukom, brijte se električnim brijačem. Održavajte tijelo čistim, mekim i suhim da biste spriječili oštećenja kože i nastanak rana.
Ako vam je koža osjetljiva ili upaljena, njegujte je posebnom kremom ili losionom. Vodite brigu o redovitom skraćivanju i njezi noktiju, osobito ruke koja je nakon moždanog udara oduzeta; prsti skvrčeni u šaci mogu izazvati oštećenja kože. Da biste izbjegli nastanak dekubitusa nemojte sjediti ili ležati u istom položaju više od jednog ili dva sata.

Ulaženje i izlaženje iz vlažne i skliske kade može biti opasno. Budite oprezni i stavite neklizajuću, gumenu ili plastičnu podlogu na dno kade ili tuš-kabine; instalirajte držače za koje se možete uhvatiti. Pranje će vam biti olakšano pričvršćivanjem glave tuša na slavinu te korištenjem pomagala kao što su četke s dugim ručkama i rukavice s resama. Zapamtite, ne biste smjeli biti sami ni pod tušem, ni u kadi sve dok se potpuno ne oporavite. Neka vam pri ruci bude zvono ili neko drugo sredstvo pozivanja u pomoć.

Tuš je sigurniji od kade jer je manja vjerojatnost pada pri ulasku. Ako vas stajanje pod tušem umara, stavite stolicu na čije noge montirajte gumice da izbjegnete mogućnost klizanja. Ako nemate tuš i morate koristiti kadu, budite oprezni; trgovine medicinske opreme imaju posebne sjedalice koje se mogu postaviti na rubove kade – razmislite o kupnji jedne takve. Druga je mogućnost korištenje dviju stolica čije su noge toliko skraćene da su njihova sjedala u visini ruba kade – jednu stolicu stavite u kadu, a drugu odmah pored, ali izvan nje. Kad ulazite u kadu ukoračite prvo slabijom stranom tijela. Prije nego izlazite obrišite rub kade i jaču ruku da biste zadržali snagu njenog stiska. Ostavite vodu u kadi sve dok ne iziđete, njezin potisak će vam pripomoći pri izlasku iz kade.


OBLAČENJE

Prvo je potrebno naučiti se svlačiti. Da biste skinuli košulju ili hlače, najprije izvucite jaču ruku ili nogu iz odjeće, zatim slabiju. Odjeću koja se svlači preko glave može biti teško skinuti – pokušajte ne paničariti kad vam je glava njome pokrivena. Najbolje je nositi ležernu, podatnu odjeću koja se lagano otkopčava na prednjoj strani i ne lijepi se oko tijela. Kod odijevanja odjeću poslažite onim redom kojim ćete je oblačiti, počnite tako što ćete staviti slabiju ruku ili nogu u odgovarajući otvor, zatim navucite odjeću i uvucite jaču nogu, ruku ili glavu tamo gdje treba. Lakše je odjenuti se sjedeći nego ležeći. Oblačenje vam može olakšati i postojanje krugova ili trakica za potezanje na patentima, elastični porubi na gornjem dijelu hlača ili suknje, kvačice i zapori, elastične vezice na cipelama ili cipele s otvorom, te kukice za zakopčavanje.


HRANJENJE

Kod jela, osobito ako otežano gutate, jedite malim zalogajima, stavljajući ih u jaču stranu usta (hrana će težiti da ostane u slabijem dijelu usta, pogođenom udarom). Prije svakog zalogaja pročistite usta i grlo. Mekana hrana, kao što je pire od jabuka, jogurt, zobene pahuljice u mlijeku ili sladoled, lakše se guta od tekućine. Gutanje se može olakšati i usitnjavanjem hrane u mikseru.

Ako vam je teško dohvatiti hranu ili ste nespretni i prolijevate tekućinu, ako ne možete rezati meso ili mazati maslac na kruh i otvarati limenke, najvažnije je da budete strpljivi. Za uvježbavanje ovih aktivnosti treba vremena.

S oporavkom vaša prehrana može se polako vraćati uobičajenoj dijeti, ipak s ograničenim unosom životinjske masti i kolesterola. Neki će, međutim, morati ograničiti i unos kalorija i/ili soli u organizam.


MOKRENJE I STOLICA


Mnogo ljudi nakon moždanog udara ima problem sa zadržavanjem mokraće (inkontinencija). Te smetnje obično ne traju dugo; kako budete postajali aktivniji, poboljšavat će se i vaša kontrola mokraćnog mjehura. Da biste umanjili ove teškoće osigurajte si uvijek mogućnost brzog odlaska do zahoda. Idite mokriti redovito i često, ako je potrebno i svaka 2 sata, a obavezno ujutro, čim ustanete, nakon svakog obroka i prije odlaska na spavanje. Ograničenje količine tekućine, koju pijete nakon 20 sati, smanjit će učestalost kasnonoćnih odlazaka na zahod. Ako morate mokriti noću, a teško ste pokretni, držite noćnu posudu i toaletni papir u blizini kreveta, da vam budu dostupni ako vam zatrebaju. Ako se ipak pomokrite u krevet, nemojte se puno uzrujavati, radije stavite na madrac zaštitni gumeni podmetač. Povišena daska na zahodskoj školjci, držači pored školjke, kao i montiranje specijalnih sobnih zahoda može vam također olakšati odlazak na zahod.
Zatvor je čest u starijih ljudi koji su preboljeli moždani udar. Ograničeno kretanje i dijetalne promjene također mogu uzrokovati zatvor. Da biste riješili ovaj problem ustanovite pražnjenje crijeva uvijek u isto vrijeme, najbolje nakon doručka. Vježbanje, uzimanje hrane koja sadrži visok postotak balastnih tvari, kao što su žitarice, povrće i voće, te pijenje puno tekućine (2,5-3 litre dnevno) poboljšat će probavu.


KOORDINACIJA POKRETA

Premještanja su manevri kojima se prebacujete od stolice do kreveta ili od invalidskih kolica do zahodske školjke, kade ili u automobil. Sigurnom transferu vas moraju naučiti fizioterapeuti, uvježbavanjem trebat ćete sve manje pomoći. Da bi on bio što lakši i sigurniji potrebno je da površina na koju se premještate i ona s koje se premještate budu u istoj visini, što bliže jedna drugoj. Pri tome se uvijek morate prebacivati slabijom stranom prema naprijed.

Dva su osnovna načina premještanja – u sjedećem i u stojećem položaju. Premještanje u sjedećem položaju vrši se uz pomoć klizeće daske kad su obje noge paralizirane. Samostalno premještanje u stojećem položaju zahtijeva snagu ruku i nogu u jednoj polovici tijela.
Ako se koristite invalidskim kolicima, prvo ih zakočite, zatim uklonite podloške za noge, pomaknite se na stranu kreveta ili stolice i sjedite tako da dodirujete pod nogama; nagnite se naprijed i lagano se odgurnite kako biste bokove usmjerili prema površini na koju se premještate, ponovo se odgurnite prema naprijed i podignite do druge površine (uskladite položaj nogu za vrijeme prebacivanja!); nakon transfera podloške za ruke iskoristite da biste se postavili u uspravan, sjedeći položaj.

Ako želite transfer samostalno obaviti u stojećem položaju potrebno je da se pomaknete do ruba kreveta ili stolice i sjednete tako da nogama dodirujete pod, zatim stavite jaču nogu ispred slabije, nagnite se prema naprijed, odgurnite se od naslona stolice ili kreveta i ustanite, okrenite tijelo prema prednjem dijelu sjedala i polako se nagnite naprijed te se spustite u sjedeći položaj pridržavajući se za naslon stolice.

Premještanje na WC školjku predstavlja poseban problem zbog ograničenog prostora i rasporeda većine kupaonica. Kako je standardna zahodska školjka prilično niska, korisno ju je instalirati povišenu ili se osloniti na tuđu pomoć. Toaletni papir stavite u blizinu jače ruke.

Kod premještanja u i iz automobila lakše će vam biti ako koristite prednje sjedalo, jer ćete imati više prostora za manevriranje.

Ako vam je kretanje nesigurno i koordinacija pokreta poremećena, morate se čuvati ozljeda: nosite nezapaljivu odjeću u blizini štednjaka (nemojte nositi plastične pregače), nezapaljive rukavice bit će vam neophodne. Nemojte nositi odjeću s dugim i širokim rukavima koji bi se mogli zaglaviti u nekom aparatu. Kad god je to moguće, stvari kotrljajte ili gurajte, nemojte ih nositi. Ako nešto prolijete, odmah pažljivo sve pobrišite da se ne biste poskliznuli i pali; na pod ispred sudopera stavite gumeni podmetač. Ruke vam uvijek moraju biti suhe i nemasne. Kuhinjske potrepštine stavite na dohvat ruke. Nosite obuću s gumenim i neklizajućim đonom i čvrstom, niskom petom. Podove nemojte laštiti, uklonite male tepihe i osigurajte ih da se ne skližu; ne ostavljajte kablove na mjestima gdje biste se mogli spotaknuti o njih.

Vrlo dobra ideja je osigurati telefon u što više prostorija. Ako živite sami uredite da vas netko posjeti ili da vam telefonira bar jednom dnevno, uspostavite signalni sustav koji će upozoriti susjede da ste u nevolji.


SEKS NAKON MOŽDANOG UDARA

Seks je osjetljiva tema. Poput drugih fizički onesposobljenih osoba, i oni koje prežive moždani udar postavljaju si pitanja o budućem seksualnom životu. Nažalost, ta pitanja uglavnom ostanu neizgovorena i neodgovorena. Zbog prisutnosti mnogobrojnih, raznovrsnih strahova možda ćete izbjegavati intimnost, međutim njezino odgađanje samo povećava anksioznost.

Česta bojazan je mogućnost ponovnog moždanog udara za vrijeme seksa. Međutim, vjerojatnost da se to dogodi vrlo je mala i beznačajna.
Da biste zadržali interes za seks, budite što privlačniji, dotjerujte se i održavajte osobnu higijenu. Topla kupka, ugodna glazba ili masaža prije vođenja ljubavi može vam pomoći da se opustite i uživate u sebi. Porast samopouzdanja povoljno će utjecati i na doživljaj vlastite seksualne privlačnosti.

Što ranije obnovite seksualne odnose nakon moždanog udara, kada ste medicinski stabilni, vjerojatno ćete imati manje problema u svom seksualnom životu. Pri tome budite realni glede svojih fizičkih sposobnosti i nemogućnosti. lstovremeno imajte na umu da osobe koje su prije moždanog udara bile seksualno aktivne obično gaje interes za seks i poslije. Ako niti prije niste bili posebno zainteresirani za seks, to se neće promijeniti niti nakon moždanog udara.
Nemojte uspoređivati sadašnji seks s prijašnjim uspjesima ili neuspjesima. Počnite polako, s bliskošću i obostranom brigom, recite partneru što vam čini zadovoljstvo.

Do zanemarivanja ili izbjegavanja seksualne aktivnosti dolazi zbog napetosti, emocionalne nesređenosti, oduzetosti jedne strane tijela, promjena u doživljavanju vlastitog tijela, gubitka osjeta dodira u polovini tijela ili problema s govorom, osjećaja frustriranosti i posramljenosti, te zbog stresnosti ponovnog učenja svakodnevnih zadataka, ali i zbog fizičkog umora.

Ovisno o dijelu mozga koji je oštećen, mogu nastupiti fizičke i emocionalne promjene koje djeluju na seksualni život. Muškarci mogu imati teškoća s postizanjem erekcije ili ejakulacije. Žene mogu imati smanjen osjećaj ili vlaženje u rodnici. Osjet dodira može biti potpuno ili djelomično promijenjen.
Ako vaš partner ne zna da ste izgubili osjet dodira na paraliziranoj strani, može vas milovati, a da vi to ne osjetite i ne odgovorite na njegove podražaje. S druge strane, neka područja vašeg tijela mogu biti preosjetljiva na dodir, tako da njihovo dodirivanje izaziva osjećaj boli.

Najbolje je otvoreno porazgovarati s partnerom i objasniti mu s kakvim se problemima susrećete, zamolite ga da vas dodiruje po vašoj zdravoj polovici tijela. Imajte na umu da svaki odnos zahtijeva trud da se održi ono što je dobro i promijeni ono loše.

Lijekovi mogu također uzrokovati promjene koje otežavaju seksualni život. Tablete za spavanje, protiv visokog tlaka, depresije ili alergije mogu reducirati seksualnu sposobnost, a neke čak izazvati impotenciju. Ako posumnjate na takav njihov učinak potrebno je konzultirati se s liječnikom, ali nikad nemojte sami prestati uzimati lijekove.

Naravno, iako su svi ovi problemi mogući, nemojte misliti da ćete ih nužno i imati. Ako je vaš seksualni život poremećen, obratite se liječniku i iskreno i otvoreno razgovarajte s partnerom o svojim osjećajima, seksualnim interesima i promjenama koje morate učiniti u seksualnom životu zbog ograničenja uzrokovanih moždanim udarom. Seksualnost nije samo spolni akt, već uključuje mnogo više.

Isplanirajte spolni odnos unaprijed, kao što planirate i druge aktivnosti u kojima želite uživati. Najpogodnije vrijeme je kad ste i vi i vaš partner odmoreni, nastojte spriječiti i ukloniti svako ometanje. Preporučljivo je da seksualna aktivnost bude prije obroka, izbjegavanjem hrane i alkohola prije seksa smanjuje se i dodatno opterećenje srca.

Ako vaš partner brine o vama i puno vremena provodi pomažući vam u obavljanju fizičkih potreba, možete primijetiti da to interferira s međusobnom seksualnom privlačnošću. Pronalazak osobe koja će se brinuti za vaše fizičke potrebe može voditi poboljšanju odnosa.


ULOGA OBITELJI U NJEZI I OPORAVKU BOLESNIKA


Obitelj je najvažniji izvor dugotrajne podrške za vrijeme rehabilitacije. Najbliži članovi obitelji mogu jako povećati motiviranost bolesnika i samo oni mogu uvjeriti bolesnika da je željen, voljen i potreban.

Svaki bolesnik, kao i njegova obitelj, ima jedinstvene probleme. Većina njih se jedino može riješiti pažljivim promatranjem okoline i otkrivanjem novonastalih nemogućnosti. Ne treba se bojati moždanog oštećenja, jer se još puno toga može učiniti, osobito ako se pri tome koristite svojom dosjetljivošću. Iako se osobe koje imaju oštećenja ne mogu izliječiti, njihova kvaliteta života se uvelike može poboljšati.

Ovdje je potrebno napomenuti da su članovi obitelji vrlo često jednako zatečeni i zbunjeni promjenama kao i sam bolesnik. Važno je da podupiru bolesnikove napore, posjećuju ga i razgovaraju s njim, aktivno sudjeluju u donošenju odluka, u ponuđenim edukacijskim programima, te da pomažu bolesniku da preuzme odgovornost redovitog vježbanja vještina naučenih na rehabilitaciji. Pri tome je bitno ustanoviti što bolesnik može, a što ne može učiniti. Nemojte za bolesnika raditi ono što on sam može napraviti; naime, svaki put kad nešto sam uspješno učini njegove sposobnosti i samopouzdanje će porasti.

Prije završetka rehabilitacije potrebno je napraviti plan povratka bolesnika kući. Bolnička rehabilitacija je obično završena s postizanjem postavljenih ciljeva. Mnogi bolesnici se nakon moždanog udara i provedene rehabilitacije mogu vratiti u vlastiti dom, neki, međutim, moraju živjeti u ustanovama s profesionalnom njegom i osobljem. Važno je da osoba dođe u okolinu koja će podržati nastavak oporavka.

U pripremi povratka bolesnika kući važno je napraviti neke izmjene koje će dom učiniti sigurnijim mjestom, na primjer omogućiti osobi da komotno živi samo na jednoj etaži stambenog prostora (gdje će se nalaziti i WC, kupaonica, eventualno kuhinja i slično). Potrebno je ukloniti sagove i manje dijelove namještaja koji mogu izazvati pad bolesnika; staviti držače ili prečke u kadu ili tuš, te u blizini WC školjke; nabaviti kadu s neklizavim podom, ili staviti na njeno dno gumenu prostirku. Osobama koje otežano hodaju ili imaju smetnje ravnoteže treba nabaviti štap (dostupni su i posebni štapovi s tri ili četiri noge), štaku ili hodalicu (koja je osobito korisna jer je stabilnija i pruža veću potporu od štapa). Različite proteze (na primjer: proteza stopalo-gležanj koja drži stopalo u odgovarajućoj poziciji, vodoravno s podom, podupire koljeno i na taj način olakšava hod), i invalidska kolica mogu biti vrlo korisna. Ako se osoba koristi invalidskim kolicima treba izrezati komad šperploče koja će okruživati tijelo i naslanjati se na oslonce za ruke, a može se koristiti kao stol za ručavanje, igranje, pisanje i slično. Kao pomagalo za komunikaciju može poslužiti i osobno računalo.

Većini bolesnika, nakon što se vrate kući s rehabilitacije, potreban je njegovatelj. Najčešće je to član obitelji, žena, suprug ili odraslo dijete, ali to mogu biti i prijatelji ili profesionalne osobe. Njegovatelj treba razumjeti siguronosne, fizičke i emocionalne potrebe bolesnika te biti sposoban pružiti odgovarajuću njegu. Prije preuzimanja te odgovorne dužnosti potrebno je da budući njegovatelj razmisli o toj ulozi. Briga za takve bolesnike je zahtjevan i iscrpljujući posao. Zahtjevi i potrebe osobe se često mijenjaju iz dana u dan ili iz mjeseca u mjesec, ovisno o raspoloženju i sposobnostima. Potrebno je prvo realno promisliti što kao njegovatelj možete ili ne možete ili ne želite raditi. Vrlo je važno znati vlastite granice, jer se bitno mijenjaju vaše odgovornosti i slobode. Preuzimanjem novih obaveza, mijenja se i dosadašnja uloga njegovatelja u vlastitoj obitelji, a mijenja se i stav i očekivanja ostalih članova obitelji u odnosu na vas. Zbog toga je preporučljivo porazgovarati o tome s osobljem rehabilitacijskog tima i sastaviti radni plan u kojem ćete ostaviti vremena i za svoj posao i druge obaveze.

Osim pružanja brige i njege osobi koja se oporavlja nakon moždanog udara, jednako je važno da se osoba koja je preuzela ulogu njegovatelja brine i o samoj sebi. Brigom o drugoj osobi, briga o sebi postaje još važnija. Trebate ostati svježi i energični, a to znači da se morate brinuti osobito za vlastito zdravlje: dovoljno se odmarati, spavati, pa i otići povremeno na neko vrijeme, dosadašnji socijalni kontakti se ne bi smjeli smanjiti ili prekinuti. Zato se nemojte ustezati zatražiti pomoć od prijatelja, rodbine, socijalnih radnika ili svećenika. Kada želite uzeti slobodan dan, razgovarajte o tom s bolesnikom, budite blizu telefona ako vaša zamjena ima pitanja, i s vremenom vaši povremeni odlasci neće izazivati probleme. Povratak kući zahtijeva veliku prilagodljivost kako od osobe koja se oporavlja nakon moždanog udara, tako i od njegovatelja. Bolesniku je često teško izvođenje novostečenih vještina u novoj okolini i ta je prilagodba velik fizički i emocionalni izazov za njega. Njegovatelj, koji ima mnogo veću odgovornost nego prije, ima premalo vremena za prijašnje aktivnosti i potrebni su mu podrška, razumijevanje i odmor. Situacija je osobito teška ako je samo jedan član obitelji njegovatelj, s obzirom da je potrebno puno vremena da se zadovolje sve potrebe bolesnika. Zajednički rad smanjuje stres za sve.

Prije nego što se upustite u svladavanje zahtjevnog zadatka brige o osobi koja se oporavlja nakon moždanog udara, važno je imati na umu neke činjenice čije će vam poznavanje smanjiti osjećaj stresa: svaka prilagodba zahtijeva vrijeme; naučite cijeniti svaki napredak, koliko god vam se malenim činio; njega bolesnika se uči, s vremenom znanje i vještina će biti veći; eksperimentirajte; planirajte pauze tako da ne budete cijelo vrijeme zajedno s bolesnikom; podijelite dužnosti s ostalim članovima obitelji, tako da sav teret ne padne na jednu osobu; tražite i prihvatite pomoć od prijatelja (ali im nemojte zaboraviti prvo pokazati i objasniti kako mogu biti korisni); čitajte i učite se na iskustvu drugih ljudi u sličnim situacijama i pridružite se grupama za podršku; budite ljubazni, ali ako ste nervozni nemojte zbog toga osjećati grižnju savjesti, radije porazgovarajte s prijateljima ili stručnjacima; planirajte i uživajte u životu, svakako izbjegnite usporedbe s prošlošću, ne osvrćite se.

 

 

Popunite obrazac kako biste se prijavili na listu


Prijava uspješna! Hvala Vam na učlanjivanju.